čitajući ove postove i situacije moram spomenuti jednog svirača koji više nije s nama, nažalost je poginuo u bizarnoj prometnoj nesreći. zvao se igor rubeša, zvali smo ga rubi i bio je jedan od najdražih likova koje sam upoznao svirajući.
svirati s njim je bilo posebno iskustvo. ne zbog sviranja koje je strogo gledano bilo prilično skromno i loše, onako s 3 harme, 2 glasa i tako to; nego zbog atmosfere koju je taj čovjek znao napraviti na svakoj svirci.
s rubijem bih se uvijek, bez straha mogao upustiti u svaku svirku i nastup, jer je to na kraju uvijek ispadao takav rusvaj i tulum, tako dobra atmosfera i konačni dojam nakon sviranja da bi samo sviranje u cijeloj priči ispalo nešto sporedno, usputno.
čovjek je stvarno bio genijalac, potpuno neopterećen nekim stvarima oje nas ostale muče i žuljaju.
spominjem samo njegov bas kojemu je falila 1/4 glasnjače (!), a ostatak bio omotan ljepljivom trakom na kojoj je pisalo termotehnika, da se ne raspadne. ili jednomjesečnu svirku na murteru koju smo odradili
u bijelim hlačama i narandžastim majicama, smješteni u nekoj nedovršenoj vikendici punoj prašine. jasno je da su nakon par dana te bijele hlače počele mijenjati nijanse prema smeđosivoj boji, najprije oko džepova i pregiba na koljenima... na kraju smo svirali u prljavim hlačama i narandžastim majicama. btw. prilično teško mi je bilo u to vrijeme u zagrebu naći narandžastu majicu, a da u njoj ne izgledam previše feminiziran...
