Glazbene preporuke.....

[IvanZU]

Evo ga, možda baš i neće biti interesantna tema, kako ih baš nešto i nema, a i ne da mi se stalno pisat koje-kakve gluposti, švrljajući po netu uvijek se na nešto naleti zanimljivo, ne mora to biti baš vezano za tambure. Pa da skratimo vrijeme potrage onima koji bi možda pročitali i nešto izvan naše tamburaške domene probat ću u ovoj temi s vremena na vrijeme postavit neke zanimljive članke, knjige, autore i sl....čija su razmišljanja o glazbi na nekom ajmo reć "pravom putu" i u koje bi se i mi mogli ugledati kao "tamburaši".

[IvanZU]

Nikolaus Harnoncourt: "Glazba kao govor zvuka"Prosječnom zaljubljeniku u klasičnu glazbu, ime Nikolausa Harnoncourta ne znači baš mnogo. Međutim, on je jedan od najcjenjenijih i najslavnijih glazbenika i dirigenata današnjice čije ideje o klasičnom i suvremenom muziciranju povremeno izazivaju reakcije slične onima kad je Bob Dylan akustičnu gitaru zamijenio električnom.

"Glazba kao govor zvuka: Putovi za novo razumijevanje glazbe" knjiga je sabranih eseja (članaka, predavanja i izlaganja) pisanih od 1954. do 1980., prvi put objavljena 1982., u kojoj je ovaj 'sluga umjetnosti' (kako sam sebe naziva) podijelio sa širim čitateljstvom neka svoja razmišljanja u kojima su glazbenici diljem svijeta uspjeli pronaći nove motive i novo nadahnuće u muziciranju.



No, tko je 77-godišnji Austrijanac? Nikolaus Harnoncourt je dirigent, čelist, violinist, a 1952. postao je član Bečke filharmonije pod ravnateljstvom najslavnijeg dirigenta svih vremena - Herberta von Karajana. Ipak, Harnoncourtov put pošao je drugim smjerom: Još za vrijeme studija postao je fasciniran originalnim baroknim instrumentima pitajući se zašto ih profesionalni glazbenici ne koriste pri izvođenju djela napisanih za vrijeme Baroka.

1953. zajedno sa suprugom Alice osnovao je prvi profesionalni barokni ansambl Concentus Musicus koji je nakon 4 godine mukotrpnog vježbanja Monteverdija, Telemanna, Rameaua i Fuxa, doslovce 'eksplodirao' na europskoj sceni. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća s Gustavom Leonhardtom snimio je sve (da, baš sve) Bachove kantate, a repertoar svog ansambla proširio je izvođenjem Mozarta i Haydna, nadopunivši ga kasnije Beethovenovim simfonijama. Paralelno s glazbenom karijerom, izgradio je i onu spisateljsku objavivši tri knjige s tematikom najbližom svom srcu.

Čak i ovaj uvod daje vam do znanja kako se "Glazba kao govor zvuka" uglavnom koncentrira na članke i razmišljanja koji interpretaciju barokne i renesansne glazbe žele prezentirati na onaj način kako su ju doživljavali njezini suvremenici. Kao što sam razlaže, posve opravdano, glazba nije bezvremenska, već je vezana uz određeno vrijeme i prostor i mora se doživjeti kao takva.

U prijevodu, potrebno je danas, u 21. stoljeću stvoriti uvjete kakvi su bili u 17. i 18. stoljeću kako bi bilo moguće interpretirati i slušati glazbu kako ju je autor originalno zamislio. A takav pristup uključuje proučavanje autografa i faksimila originalnih partitura, uporabu originalnih instrumenata - lutnji, blokflauta, gamba, krummhorna, pozauna, violina (kao poznavatelj gudačih instrumenata, naglasak je u knjizi ipak najviše na njima) - što je posebno naglašeno i iznimno bitno, jer su u povijesti graditelji instrumenata griješili u rekonstrukciji baroknih instrumenata, osobito čembala i bila su potrebna desetljeća kako bi se ti nesporazumi ispravili i publika zamijenila dotad pogrešnu predodžbu s ispravnom.

Ništa manje nije važan raspored glazbenika, kao i prostorija u kojoj se svira. Teško da će itko danas uspjeti nadmašiti originalni Vivaldijev zvuk "Četiri godišnja doba" odsviranog u venecijanskim crkvicama. I upravo je to ono za što se Harnoncourt zalaže: Stvaranje autentičnosti, a ne imitacija iste.

Zašto originalni instrumenti? Zato što su za njih pisana djela, a veliki majstori Baroka i Renesanse znali su kako ti instrumenti moraju zvučati i upravo su oko te činjenice gradili svoj glazbeni izričaj. Zašto je bitan prostor i raspored? Neki instrumenti su glasniji, neki tiši, neki imaju piskutav zvuk, neki dubok i svakako nije svejedno gdje će se koji instrument nalaziti. Tek ako je svaki instrument na 'pravom mjestu u pravo vrijeme' moći ćemo uživati u glazbi. Jer, kako sam autor kaže: "Ne svira se samo po notama."

"Glazba kao govor zvuka" ne bavi se samo tematikom baroknog stvaralaštva, već se zalaže i za drukčiji pristup glazbi općenito: Protivi se etiketiziranju klasične (odn. povijesne) glazbe kao jedine 'lijepe' glazbe. Djecu se u školama uči kako su vrhunci klasike, vrhunci 'lijepe' glazbe već napisani, međutim naravno da postoje i naši suvremenici koji stvaraju 'lijepu' glazbu poput Monteverdija, Bacha, Mozarta, Beethovena, Schoenberga, Stravinskog...

Ali oni nisu zanimljivi, jer ostaju nepoznati dok se sva pažnja fokusira na ono poznato. I onda dolazimo do situacije gdje se ono nepoznato rijetko izvodi, dok na kraju ne bude posve zanemareno i odbačeno. A upravo takva razmišljanja ljute Harnoncourta koji naglašava kako se upravo takvim pristupom zaboravlja slušanje i razumijevanje glazbe.

Nikolaus Harnoncourt glazbu ne doživljava tek kao puki ukras, već se zalaže za razumijevanje njezine sugestivnosti i emocionalnog sadržaja. I premda će ova knjiga, ipak namijenjena čitateljstvu koje donekle ima glazbenu izobrazbu, svojim šarmom i pristupom jednostavno oduševiti bilo kojeg poklonika klasične glazbe, to ne znači da u njoj neće uživati i oni kojima klasična glazba nije primarna životna okupacija.

[IvanZU]

Komorna glazba nije najljepša

Dobre violine su vrlo osjetljive i odgovaraju na sve finese i daju više mogućnosti, ali se isto tako dobro čuje i najmanja pogreška. U ovom trenutku, što je slučajnost, sviram na violini Vincenzo Postiglione, napuljskoga majstora iz 1880. Prije sam svirao na Camillu iz Mantove 1738, a još prije na Stradivariusu iz 1702.

Stefan Milenković, nekadašnje čudo od djeteta, nakon nekoga vremena ponovno je nastupio u Zagrebu. Prošle je godine to bio nastup uz Zagrebačke soliste, a ove godine uz Zagrebačku filharmoniju. Zahvaljujući iznimnu talentu i roditeljima koji su to prepoznali i mudro ga vodili kroz umjetnički život od malih nogu, Stefan svira violinu od svoje treće godine sa senzacionalnim uspjesima na brojnim koncertima i natjecanjima. Rođen je 1977. u Beogradu, a svjetsku je karijeru počeo već kao sedmogodišnji dječak u bijelome fraku. S deset je godina svirao pred predsjednikom Ronaldom Reganom, s jedanaest pred Mihajlom Gorbačovom, sa četrnaest pred papom Ivanom Pavlom II. Svoj tisućiti koncert odsvirao je sa šesnaest godina u Montreyu u Meksiku. Uz turneje koje su ga vodile diljem svijeta, snimio je i kompaktne ploče s djelima Paganinija i Bacha, a uskoro izlazi novi CD s Ravelovim djelima. Stefan Milenković danas je zreo dvaesetpetogodišnji umjetnik i pedagog velika ugleda, kojega uz Zagreb vežu najljepše uspomene. Stoga se rado odazvao pozivu na razgovor uoči nastupa u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski na koncertu Zagrebačke filharmonije održanu u petak 25. listopada, kada je pod ravnanjem maestra Vjekoslava Šuteja magistralno interpretirao Koncert za violinu i orkestar u d-molu Jeana Sibeliusa, a u dodatku i Sarabandu iz Partite u d-molu za violinu solo Johanna Sebastiana Bacha.

Dokle sežu vaša sjećanja na sviranje violine?

— Teško je to reći, ali otkad znam za sebe, znam da sviram. To samo po sebi pokazuje koliko dugo to radim i kako sam rano počeo. Doista sam rano bio svjestan svojega posla i taj sam posao, odnosno umjetnost, shvaćao vrlo ozbiljno. I kad sam imao osam ili devet godina već sam znao da je to nešto divno, nešto odgovorno, što zahtijeva veliki rad. Bio sam rano svjestan toga da nešto radim, stvaram, i da se izgrađujem, i to ponajprije zhavaljujući svojim roditeljima.

Ispričajte nam nešto više o roditeljima, koji su vas znali ispravno voditi u tim najmlađim i najosjetljivijim godinama?

— Moj otac violinist Zoran Milenković i majka pijanistica Lidija Kajnaco radili su u Muzičkoj školi u Zemunu, ali su taj posao napustili kako bi se mogli posvetiti meni. Otac je otada predavao samo meni sve do 1994, 1995, a majka je svirala sa mnom. Tako smo mi bili čvrsta družina, i svatko od nas uložio je golem dio sebe u taj zajednički posao. Mislim da je to možda jedna od tajni, iako ne vjerujem u tajne. To je bio naš način i recept za uspjeh. Ja sam doduše bio taj koji je bio istaknut na samome koncertu, ali prije i poslije koncerta ima tisuću stvari koje su vrlo važne, a koje čovjek ne može sam, pogotovo u tim godinama.

Kako je početak rata devedesetih godina i odlazak iz Beograda utjecao na vaš umjetnički put?

— Odlazak iz Beograda 1992. bila je višestruka prekretnica. Prije svega završilo je razdoblje čuda od djeteta i trebalo je učiniti nešto konkretno u konkurenciji odraslih umjetnika. Drugo je bio šok od onoga što se dogodilo s našom zemljom, pa smo se preselili u Italiju i odlučili se za natjecanja. Tako sam 1993. i 1994. sudjelovao na deset najvećih međunarodnih violinističkih natjecanja, te uvijek osvojio prvu, drugu ili treću nagradu. Nije bilo lako, jer dolazili smo iz Jugoslavije, koje više nije bilo, pa se nije znalo iz koje države dolazim, pod kojom zastavom nastupam, nisam imao ni nekoga velikog profesora iza sebe, ni violinu s imenom, zato je uspjeti u to vrijeme na svih deset natjecanja bilo uistinu nešto posebno.

Što su vam donijeli ti uspjesi (na natjecanjima)?

— Bilo je važno da su me čuli. Između ostalih i Dorothy DeLay, jedna od najvećih pedagoginja violine. Ona me doduše čula još kad sam imao osam godina i već mi je tada ponudila stipendiju i pozvala cijelu obitelj u New York, ali su moji roditelji zaključili da je to prerano. Nije me zaboravila, pa je ponovila poziv 1993. i 1994. kada je bila član žirija, ponudivši nekoliko varijanti. Tada smo to prihvatili i tako sam otišao prvo u Aspen na dva mjeseca (1996), a 1997. u New York na profesionalni studij, koji je trajao dvije godine s posebnim programom. Potom su mi ponudili da predajem dvije godine kao gost profesor na Institutu DeLay pri Juilliardu. Zahvaljujući tome stupio sam u kontakt s Itzhakom Perlmanom koji me pozvao da predajem u njegovu ljetnom kampu na Long Islandu djeci do osamnaest godina. To se nastavlja već treću godinu, tako da smo prošle godine išli zajedno u Izrael, ove godine u Kinu, a prije dva tjedna počeo sam i službeno predavati na Juilliardu kao profesor asistent Itzhaka Perlmana na Institutu DeLay, gdje sam i sâm nekoć studirao. Još ne mogu vjerovati da se to dogodilo i da dijelim sobu s profesorom Perlmanom.

Je li time završen studijski dio posla, ili imate i dalje potrebu učiti i usavršavati se?

— Teoretski da! Školovanje je završeno, ali u praksi učenje ne prestaje nikada. To nije samo fraza, jer u klasičnoj glazbi ima toliko raznih stilova, skladatelja i fantastičnih djela, koji svaki za sebe zahtijevaju poseban studij i mogu se svirati na stotinu različitih način i da uvijek to bude na neki način dobro, a da bude drukčije. Dakle, to je uvijek izazov. Tehnički ipak mislim da treba dosegnuti kvalitetu još dok je čovjek mlad, i to velikim radom, i to se onda mora održavati. Od najtežih stvari u tehničkom pogledu, kao što su Paganini ili Ernst, pa do najtežih u glazbenom pogledu, a to je Bach. Ali pristup glazbi, kao i životu i umjetnosti općenito, stalno se mijenja. Svaki umjetnik ima doduše svoj stil, što je urođeno, ali traži najbolji način da se izrazi. I to traje do kraja života. Najbolji primjer za to je Henrik Szeryng, veliki violinist kojeg sam upoznao u Padovi i svirao mu, koji je snimio dvije različite verzije Bacha, a onda je odlučio snimiti i treću, s kojom je konačno bio zadovoljan, ali nije stigao jer je nažalost umro.

Koji su još vaši uzori među violinistima?

— Prije svih David Ojstrah, ne samo kao violinist nego i kao osoba. Velikodušan, fin, svirao je fantastično i uvijek je radio kao konj. Imao je težak život, a zračio je dobrodušnošću, a to mi se najviše sviđa. Zatim tu je Perlman, izvrstan violinist, koji se sjajno nosi sa svojim hendikepom, pogotovo na brojnim putovanjima i nastupima, što je naporno i za zdrava čovjeka. Ima ih još, ali osim violinista imponiraju mi i drugi glazbenici. Jedan od njih je i Ivo Pogorelić, kojeg iznimno cijenim. Iako smo različiti, i po stilu života i po stilu sviranja, ja shvaćam što on radi.

Može li se učiti i od dirigenta ili korepetitora?

— Od svakoga dirigenta može se nešto naučiti, i u tome je čar interpretacije. Tako da je ta suradnja uvijek dragocjena i ja na to gledam kao na komornu glazbu. Jer solist ne smije ignorirati orkestar, nego mora surađivati i s orkestrom i s dirigentom, kao da je riječ o komornoj glazbi. Zapravo to i jest vrsta komornog muziciranja, kada je i orkestar aktivan i svira sa žarom, a ne samo da automatski prati.

Koji vam repertoar najviše leži? Što volite svirati, solo literaturu, komornu glazbu ili s orkestrom?

— Volim sve, jer sve ima svoje čari. Nastojim sve shvatiti i zavoljeti, jer mislim da nije problem u djelu, nego u meni. Zato radim na svakom djelu dotle dok mi ono ne postane jednostavno i lagano. Volim na primjer koncerte Sibeliusa i Beethovena, koje često sviram i uvijek sam imao sreće s njima. Čajkovskog također, a od modernijih i manje poznatih jako volim koncert Ericha Wolfganga Korngolda. Volim i komornu glazbu, koja je možda najljepši oblik, jer bez toga umjetnik i ne može biti dobar solist. Mladi to ne razumiju, misle da je komorno muziciranje ispod razine solističkog nastupa. A to je strašna zabluda. Svirati u komornom sastavu, primjerice u gudačkom kvartetu, što je najteže, to je velika odgovornost. Treba svirati prvo dobro sam, ali ne zaboraviti da se svira zajedno s drugima i da zavisite jedno o drugom. Dakle, treba biti individualist, ali ne raditi samo ono što ti hoćeš. To je pitanje kompatibilnosti karaktera svirača, i na tome se vježbaju odnosi s drugim ljudima, izgrađuje se ličnost.

Koliko instrument utječe na kvalitetu sviranja i na kojem instrumentu vi svirate?

— Mislim da je violina alat i zato je ponajprije važno kako se svira. Jer, ako ne sviraš dobro, s dobrom violinom svirat ćeš još gore, a ako sviraš dobro, s dobrom violinom svirat ćeš još bolje. Zašto? Zato jer su dobre violine vrlo osjetljive i odgovaraju na sve finese i daju više mogućnosti, ali se isto tako dobro čuje i najmanja pogreška. U ovom trenutku, što je slučajnost, sviram na violini Vincenzo Postiglione, napuljskoga majstora iz 1880. Prije sam svirao na Camillu iz Mantove 1738, a još prije na Stradivariusu iz 1702. No to je bila samo posudba čikaškoga Stradivarijeva društva, što sam morao vratiti. Ali to su stvari koje dođu i odu, jer nema mlada umjetnika koji si može priuštiti da kupi takvu dagocjenu violinu, zato se ona obično posuđuje na kraći ili dulji rok. No, ja sam optimist, pa mislim da će uskoro opet nešto doći.

Imate li vremena za odmor ili neki hobi?

— Sve o čemu sam govorio tiče se profesije, a ostalo je odmor. U New Yorku ima mnogo mogućnosti za provod. Između ostalog treniram borilačke vještine — na ruski način, tzv. combat sambo, čak i predajem i asistiram svojem profesoru. Volim i putovanja u okolicu New Yorka, gdje je priroda veoma lijepa, tako da volim sjesti na motor sa svojom suprugom i putovati.

[IvanZU]

Božo Paradžik važi za jednog od najboljih kontrabasista na svijetu. Uz svoj profesorski rad, nastupa kao solista, ali nikada ljeti, jer tada, kako kaže, vrijeme provodi na Alpama da bi odmorio leđa od tog teškog instrumenta.

- Mjesto gdje radim, gdje je moj glavni posao je Muzička akademija u Detmoldu, gdje predajem kontrabas kao redovni profesor.

Kako se postaje jedan od najboljih kontrabasista na svijetu? Recimo, kakav je uticaj familije?

- Kod mnogih ljudi se radi o spletu okolnosti kako dođu do instrumenta, a onda slijedi rad. Ako čovjek ima sreće i dođe dobrom pedagogu u ruke, znači na pravilan način radi, tek se tako može talent jednog dana ispoljiti i razvijati dalje.

Kad je neko talentovan za muziku, kako se odlučuje za određeni instrument? Kako si ti došao do kontrabasa?

- To je bila očeva ideja. Uzimao sam satove kontrabasa kod jednog očevog kolege iz orkestra u Sarajevu, Tihomira Vidovića, i ubrzo se pokazalo da ću se jako daleko moći razviti ako budem radio puno i na pravi način.

Što reći o instrumentu, kontrabasu?

- Naravno da je dobar instrument, kvalitetan instrument vrlo važan za koncertnu djelatnost, ali što se tiče potrebe za vrhunskim instrumentom tokom studija, mišljenja su različita. Ja sam mišljenja da se tu pretjeruje, da se tokom studija ne mora imati instrument neke strahovito visoke vrijednosti, jer su gudački instrumenti, po mom mišljenju, danas strahovito precijenjeni, koštaju basnoslovne sume. Naravno da je bitno da čovjek ima instrument koji je više-manje u redu, ali mislim da se tu vrlo često pretjeruje. Kasnije, koncertni umjetnici sviraju i na instrumentima koji su rađeni u legendarnoj epohi. Naprimjer, najpoznatiji gudački instrumenti su oni koji su nastali u 18. stoljeću u Cremoni, odnosno cijela italijanska škola izrade instrumenata je već u tadašnje vrijeme bila vrlo popularna.

Koliko te shvaćam iz ove priče, važan je prije svega svirač, pa onda instrument.

- Pa svirač je barem toliko bitan koliko i instrument, ako ne i mnogo više. Jer, dobri instrumenti se mogu naći i za mnogo manje novca. Ovi instrumenti o kojima sam govorio su izuzetno skupi, jer imaju još i muzejsku vrijednost. I tih instrumenata je malo, a velika je potražnja. Znači, radi se o čistim tržišnim zakonitostima koji vladaju. Dok se u isto vrijeme danas može nabaviti nov instrument, relativno nedavno izrađen, što je recimo kod mene slučaj, jer ja više ne sviram na starim instrumentima, već na instrumentima jednog majstora koji se zove Derek Hii i moji solistički instrumenti su sada malo više od dvije godine stari. To je instrument fenomenalne kvalitete koji ne bih više mijenjao ni za jedan stari koji mi je poznat, a znam ih vrlo mnogo.

Znači, konačno imaš instrument koji te maksimalno zadovoljava.

- Imao sam i ranije jedan izvrstan instrument, star preko 200 godina, ali ovaj me potpuno zadovoljava u svim kriterijima.

Da li je to sad neki novi zvuk, kad porediš stari instrument na kojem si svirao i ovaj novi?

-Drugačije je građen, radi se o vrsti gradnje. Ovaj instrument je građen na jedan moderniji način, a moderniji znači upravo taj način na koji su radile te poznate obitelji graditelja, Stradivari i tako dalje. To je jedan način građenja gdje se rezonancija u instrumentu odvija na do danas najoptimalniji pronađen način. Znači, ovaj graditelj koji je sagradio moj instrument je to prenio na kontrabas u potpunosti. Kontrabasi su građeni na jednom vrlo starom modelu koji danas više nije u upotrebi. To je bio jedan instrument koji se zvao viola de gamba. To je jedan od razloga zašto kontrabasi uvijek imaju jedan nazalan, tup zvuk. Ovaj instrument koji ja sviram ima vrlo jasan i otvoren zvuk, a opet vrlo topao, toplog karaktera. Tako da sam svojim instrumentom vrlo zadovoljan i ne vjerujem da ću trebati tražiti neki drugi.

Vratimo se počecima. Znači, ti završavaš akademiju u Pragu i krećeš dalje. Gdje?

- Tada sam otišao u Nizozemsku. Nakon Haga slijedeća pozicija je bila također u jednom orkestru u Radio-simfonijskom orkestru u Štutgartu, gdje sam proveo šest godina. To je bio izvanredan orkestar i imao sam vrlo lijepu poziciju solo kontrabasa, gdje sam imao dovoljno vremena posvetiti se svojim solističkim planovima i projektima.
I u to vrijeme je nastao ovaj CD koji je izdala tvrtka EMI, pod labelom Virgin Classics. Odlučili smo na ovom CD-u uzeti jedan vrlo kombiniran repertoar, gdje su i djela sonatnog oblika, znači duža, onda i nekoliko vrlo lijepih, poznatih minijatura. Kontrabas je u nekoliko zadnjih desetina godina doživio ogroman razvoj na svim poljima, ali najmanje toga se dogodilo baš na području klasične, koncertne muzike. Znači, doživio je ogroman razvoj u jazzu, eksperimentalnim stvarima, ali ne i u klasici, gdje se svira kao solistički instrument sa orkestrom ili sa klavirom. I na tom području bi se u vezi sa kontrabasom mnogo toga još uvijek moglo poboljšati - da kontrabas bude umjetnički na istom nivou kao afirmirani solistički instrumenti kao što su, recimo, violina, violončelo ili klavir. I glavna ideja tvrtke EMI, koja je izdala CD, a koji je u principu bio prvi solistički CD na kontrabasu izdat kod tvrtke koja je jedna od vodećih u svijetu, bila je ta da se kontrabas ovaj put, po njihovom mišljenju, prikaže u punom umjetničkom svjetlu, umjetnički na najvišoj razini.
Na ovom CD-u se nalaze neka vrlo poznata djela, kao što su naprimjer popularna sonata od Cesara Franka ili kratki komadići Fritza Kreislera, koji su napisani za violinu i klavir, a koje smo moj dugogodišnji muzički suradnik, pijanista Ulrich Rademacher i ja snimili u više navrata. Djelomično su to snimci sa koncerata koje smo održali, a djelomično snimci koje smo učinili za stutgartski radio za komornu muziku. Moja velika želja nije voditi solistički život, puno putovati po svijetu, svirati koncerte, stalno biti na putovanjima. Mene više interesira baviti se novim stvarima, znači stalno raditi na novim repertoarima. Ja sviram djela koja su za mene izazov, koja su u umjetničkom smislu vrhunske kvalitete. Naravno da priprema tih programa, koji su strahovito teški, traje vrlo mnogo vremena. Zato mi je to vrijeme potrebno i želim ga odvojiti za nove programe. I mislim da je način mog umjetničkog djelovanja sada vrlo blizu jednog ideala koji sam cijeli život priželjkivao. To je jedna vrlo lijepa kombinacija gdje čovjek i prima i daje.
Današnja tehnologija je u tom smislu interesantna zato što omogućuje da se prilikom snimanja iskoriste muzički najljepši dijelovi i da se spoje u jednoj verziji. Prije, za vrijeme analognog snimanja, to je bilo mnogo teže, jer su se morali veliki i markantniji dijelovi odjednom snimiti, što je umjetnike koštalo puno više zamora pri snimanju. I to su prednosti današnje tehnologije. Međutim, u principu sam ja tu ostao vrlo klasičan. Na mojim snimcima se radi takoreći samo taj klasični rez kao što je ranije bio. Velika je šteta što je današnja tehnologija omogućila da su mnogi, nakon vrlo kompliciranog procesa montaže, u stanju dobiti jednu verziju koja ne odgovara činjenicama zvučnih mogućnosti i sviračkih mogućnosti orkestra, odnosno izvođača.
Ja, uglavnom, radim sa studentima koji će nakon studija naći mjesto u nekom orkestru. Znači, moj zadatak je u prvom redu osposobiti ih za današnje zahtjeve koji su, barem u Saveznoj Republici Njemačkoj, na vrlo visokom nivou i sve je teže i teže dobiti jednu dobru orkestarsku poziciju. A koliko nam uspije dalje od toga, to zavisi od studenta, od toga koliko se brzo razvija. Radimo, pored toga, na repertoaru i na jednom načinu sviranja koje se može iskoristiti solistički. Doduše, danas je sve manja i manja razlika između nivoa koji imaju solisti i orkestarskih muzičara. Da bi se danas dobilo dobro mjesto u dobrom orkestru potrebno je svirati na istom nivou kao što je nekad bilo potrebno za to da čovjek postane solista.

Svirao si sa mnogim dirigentima. Možeš li spomenuti neke?

- To je vrlo dugačka lista. Bolje bi bilo da kažem s kojima nisam svirao, pošto sam imao sreću i mogućnost svirati u vrhunskim orkestrima. Imao sam namještenje u dva jako dobra orkestra. A u to vrijeme sam dobivao i pozive da dođem na ispomoć u vrhunske orkestre, što sam često činio. Život jednog orkestarskog muzičara je vrlo naporan i stalno dolaze novi programi, rijetko se svira više od pet ili šest dana isti program. To znači da sve to treba u samo dva ili tri dana navježbati sa tako ogromnim sastavom. I zahtjevi koji leže na orkestarskim muzičarima su sve viši.

Kojih se dirigenata najviše sjećaš, koji dobro vladaju orkestrom, koji su uspjeli tebe da inspiriraju?

- Moram reći da je bilo vrlo malo dirigenata koji su me umjetnički inspirirali kad sam svirao kao orkestarski muzičar, jer se naprosto radi o jednom potpuno drugom vidu posla nego što je to bio slučaj možda prije 30-40 godina, kad su dirigenti imali 14 do 20 dana vremena da navježbavaju određene programe sa orkestrima. Danas to ide toliko brzo da se sve svodi na to da se samo što prije djelo dovede do tog nivoa da se može izvesti na jedan dobar način. Što znači da danas čak i najbolji orkestri rijetko sviraju na vrhunski način. Orkestri su fantastične kvalitete i solisti koji sviraju, puhači, sviraju strahovito dobro. Međutim o jednoj zajedničkoj interpretaciji je sve teže i teže govoriti. Moja omiljena muzika je uvijek bila ona koja se izvodi u malim sastavima, što znači komorna muzika, sastavi od svega nekoliko ljudi na kojima leži mnogo veća, individualna odgovornost.
I danas postoje mnogi vrhunski sastavi i mene je, ustvari, cijeli život puno više interesirala komorna muzika nego simfonijska, iako sam simfonijsku oduvijek vrlo volio i rado svirao. Sad, nakon skoro 14 godina sviranja po raznim orkestrima, odlučio sam se krenuti opet na jedan novi put, koncentrirati se takoreći samo na komornu muziku i solističke nastupe i, naravno, na posao pedagoga.

[gazy]

Jesi ga našo,bravo

[nido]

Baš dobra tema. Svaka čast!