Andrija Car i Gjuro Štapa 1894-1932

[jadran]

Evo pišem ponovo o jednoj staroj radionici u Zagrebu. Prvi vlasnik je bio Andrija Car iz Bedekovčine s adresom Vlaška 20, a kasnije je preuzeo Gjuro Štapa, prvo u Maksimirskoj, a na kraju i na Ksaverskoj cesti. Molim Vas ako netko zna nešto o ovim majstorima, radionici ili ima cjenik ili instrument nek se javi. Radili su uglavnom "farkašice" ali bilo je i drugih instrumenata.

[jadran]

Evo prenosim svoj članak iz časopisa "Kaj" br.3 2013.

Jadran Jeić, knjižničar i glazbenik iz Zagreba

RADIONICA TAMBURA ANDRIJE CARA I NASLJEDNICI


Dosadašnje istraživanje glazbalarskih radionica i trgovina u starom Zagrebu dovelo me je do još jedne značajne radionice je pokrenute 1894., a djelovala je bez prekida do 1930.-tih. Riječ je o Radionici tambura Andrije Cara u Vlaškoj ulici 20 u neposrednoj blizini središnjega zagrebačkog trga. Pretpostavljam da je sama radionica s trgovinom bila smještena u prizemlju zgrade na uglu tadašnje Ružične (danas Kurelčeve) ulice i Vlaške. Zgrada koja je bila na tome mjestu srušena je početkom 60-tih godina 20. stoljeća zbog proširenja ceste. U vrijeme otvaranja radionice Jurišićevom (nekoć Puževom) ulicom tekao je potok Medveščak (nekoć Cirkvenik) i postojao je drveni most koji je vodio iz Jurišićeve u Ružičnu ulicu prema Vlaškoj. Potok je natkriven 1898. za vrijeme gradonačelnika Adolfa Mošinskog, nakon što je po tko zna koji put poplavio Petrinjsku. Ružična postala je krajem 19.st poznata po gostionici „K bieloj ruži“ (nalazila se na uglu Vlaške 22 i Ružične 1) u koju su rado zalazili građani Zagreba. Nasuprot toga živopisnog mjesta Andrija Car otvorio je svoju radionicu u svibnju 1894.
Na početku htio bih napisati nekoliko redaka o vlasnicima radionice i njihovim životnim putovima. Andrija Car (27.11.1855.-8.8.1904.) rođen je u Bedekovčini u Hrvatskom Zagorju od roditelja Ivana i Marije u mnogobrojnoj obitelji Car. Kuća obitelji Car nalazila se u Gornjoj Bedekovčini 28 (kasnije 78) i u popisima duša se navodi kao „Car pri cesti“. Treba napomenuti da je Andrija, koliko mi je poznato, jedan od rijetkih školovanih članova obitelji. Pohađao je školu do 1863. Kakvu naobrazbu je stekao nije mi poznato ali izgleda da je ubrzo poslan u Zagreb zajedno sa starijim bratom Stjepanom (r. 1853.) koji je bio gradski stražar pri Kraljevskom sudbenom stolu. Prvi dokaz Andrijinog boravka u Zagrebu njegovo je prvo vjenčanje s Anom Hozian (21.6.1850. – 15.1.1886.) Ana je bila nezakonita kćer Marije Hozian iz malog mjesta Žabnik kraj Sv. Martina na Muri. Andrija Car i Ana Hozian vjenčali su se 18. lipnja 1879. u Župi Sv. Marka. Navodi se da je Andrija Car bio pekar po zanimanju. Andrija je bio i svjedokom na vjenčanju brata Stjepana 5. rujna 1880. u Župi Sv. Petra. Prvi datum važan za Andrijinu karijeru je pokretanje samostalne sitničarske trgovine početkom ožujka 1882. u Demetrovoj 11. Nažalost, nedugo nakon toga, 15. siječnja 1886. umire mu prva supruga od tuberkuloze pluća. U osmrtnici u „Agramer Zeitungu“ Ana Car se još uvijek vodi kao pekareva žena. Andrija Car se tri godine nakon toga 28. lipnja 1889. u Župi Sv. Marka ženi po drugi put za Mariju Lipošćak (20.9.1865. – 19.1.1935.) iz Trošmarije kraj Ogulina. Nakon vjenčanja, Andrija 15. listopada 1889. otvara sitničarski obrt za „prodaju vina preko ulice na malo“ s adresom Potok 30 (danas Tkalčićeva) na osnovi obrtne iskaznice iz 1882. Isti obrt napustio je već u svibnju 1890. Pretpostavljam da je već oko 1887. krenuo na izučavanje glazbalarskog zanata kako sam piše u Trgovini Tomay i Tkalčić u Ilici 49 (o poznatoj zagrebačkoj trgovini pisao sam ranije). Nakon izučenog zanata, pretpostavljam i stjecanja potrebne svjedodžbe, Andrija Car otvara u svibnju 1894. samostalnu radionicu za izradu tambura s adresom u Vlaškoj 20. Stanovao je koliko mi je poznato sa suprugom Marijom Car na istoj adresi. Andrija, a kasnije i Marija bili su članovi „Zanatlijskog i pomoćničkog društva za naobrazbu i podupiranje bolestnika, nemoćnika, udova i sirotčadi“. Utemeljujući član toga društva bila je i vlasnica konkurentske tvornice tambura Terezija Kovačić. Sudeći po izvještajima toga društva o isplaćenoj novčanoj pomoći za bolesničku potporu Andrija se razbolio već 1902. Nakon dvije godine Andrija Car umire 8. kolovoza 1904. u dobi od nepunih 49 godina. O njegovom značaju u obrtničkim krugovima svjedoči i nekrolog objavljen u „Obzoru“ dan kasnije 9. kolovoza 1904. u kojem piše: „Jučer preminuo je ovdje graditelj tambura g. Andrija Car, član zanatlijskoga i pomoćnič. družtva u Zagrebu. Pokojnik bio je poznata ličnost u Zagrebu, kao vrstan obrtnik. Pokoj njegovoj duši…“ Andrija je pokopan na Mirogoju dan kasnije gdje su ga ispratili članovi „Zanatlijskog društva“. Nakon Andrije Cara radionicu u Vlaškoj 20 naslijedila je njegova udovica Marija Car. Marija je rođena u Trošmariji kraj Ogulina u obiteljskoj zadruzi Lipošćaka 20. rujna, 1865. Udala se za Andriju Cara 1889. i nakon njegove smrti kao udovica nastavlja obrt. Marija piše Gradskom poglavarstvu zamolbu koja glasi: „Dana 8 kolovoza t.g. umro je moj suprug Andro Car nakon duge i težke bolesti a pokopan je 10 o.m. na skupnom groblju u Mirogoju. Isti pokojnik posjedovao je obrtnu izkaznicu te slavne oblasti od 27/5. 1894 broj 13.033/I od 894. za tjeranje obrta pravljenja tamburica. Pa pošto mi u smislu obrtnog zakona kao udovici pristaju prava nastaviti gore započeti obrt, to temeljem priležućih prilogâ ovime prijavljam da ću gore rečen obrt nastaviti i dalje tjerati pod naslovom „nasljednica Andrije Cara“. U istoj molbi napominje da će:“...posao taj sama raditi a ne po poslovođi Gjuri Štapu...“. Gradsko poglavarstvo prihvaća njezinu zamolbu i ona postaje vlasnicom radionice. Čini mi se da je poslovođa ili barem uposlenik ipak ostao Gjuro Štapa. 1. svibnja 1900.Marija Car otvara sitničarski obrt na Lašćini 232 koji odjavljuje već 1. lipnja iste godine. 1. svibnja 1903. otvara sitničarski obrt na Bijeničkoj cesti 21 koji napušta već 30. studenog 1903. Ubrzo zatim 10. travnja 1906. otvara sitničarski obrt u Vlaškoj 22 koji napušta 30. svibnja 1906. Nije mi poznat razlog prijavljivanja tako kratkotrajnih sitničarskih obrta. Četiri godine prije 1910. Marija Car traži građevinsku dozvolu za izgradnju dvokatne kuće u Maksimirskoj 14 u kojoj će nakon izgradnje stanovati sa svojim budućim suprugom već spomenutim Gjurom Štapom. Zanimljivo je da je 26. veljače 1912. Marija otvorila „kavotočarski“ obrt u Maksimirskoj 14. Na istom mjestu 1914. traži dozvolu za gostioničarski obrt. U zapisniku Gradskog poglavarstva od 20. veljače 1914. piše: „Pred ovu oblast dolazi nepozvana Marija Car, kav. Na Maksimirskoj cesti kbr 14 pa daje zapisnik, da ona odustaje od nakane, da će se baviti obrtom kavanarskim već želi tjerati obrt gostioničarski....“ Isto tako moli „neograničeno točenje pića“. Molba je prihvaćena i od 15. ožujka 1914. započinje s gostioničkim obrtom (nažalost nisam naišao na podatak o nazivu) koji se sastoji od dvije prostorije, veće od 45m2 i manje od 21m2. Marija Car vjenčala se mjesec dana prije 19. veljače 1914. u Župi Sv. Petra za Gjuru Štapu. Nakon vjenčanja moli promjenu prezimena na koje glasi obrt iz Car u Štapa. Konačno 29. ožujka 1918. napušta gostioničarski obrt u Maksimirskoj 14 ali koliko znam nastavlja živjeti na istoj adresi sa suprugom Gjurom. Marija i njezin suprug Gjuro sele 1924. na adresu Sv. Ksaver 15 (Ksaverska cesta 15). Umrla je na istoj adresi u dobi od 70 godina 19. siječnja 1935. i pokopana je dan kasnije na Mirogoju.

[jadran]

Njezin drugi suprug Gjuro Štapa
(30.4.1873.-10.8.1946.) rođen je 30. travnja 1873. na brežuljku Kamenjak u Zagrebu (iznad Ribnjaka). U to vrijeme su na ovome mjestu bili vinogradi zagrebačkog Kaptola Altarije Kamenjak. Tu su, sudeći po izvorima, bili zaposleni kao vinogradari njegovi roditelji Josip Štapa (r.1834) i Katarina Pogačić (r.1844.). U potrazi za porijeklom obitelji Štapa saznao sam da sama obitelj dolazi iz Gornje Bedekovčine 45 iz kuće Štapa-Kovačić koja je bila udaljena samo nekoliko kućnih brojeva od obiteljskog doma Andrije Cara. Ipak, ova dva majstora nisu bili u krvnom srodstvu, a treba imati na umu i činjenicu da je Gjuro rođen u Zagrebu, a Andrija u Bedekovčini. Nema puno podataka o Gjurinom životu. Poznato je da je radio kao kalfa u radionici Andrije Cara i ondje stekao potrebna znanja za otvaranje samostalnog obrta. Zabilježeno je da je kao kalfa izložio jedan prvi brač kao predstavnik radionice tada već pokojnog Andrije Cara u Trgovačko-obrtnom muzeju u Zagrebu 1904. Iste godine, nakon smrti Andrije Cara njegova udovica Marija Car vjerojatno ostavlja Gjuru Štapu kao poslovođu radionice. Zgrada u Maksimirskoj 14, za koju je Marija zatražila građevinsku dozvolu, 1914. već je bila dovršena tako da je bračni par Štapa u njoj stanovao, a Gjuro Štapa prijavljuje samostalni obrt za izradu glazbala na istoj adresi. Nakon toga već u listopadu 1915. Gjuro odlazi u vojsku, te privremeno odjavljuje obrt. Vraća se iz vojske u listopadu 1917. i ponovno nastavlja obrt u Maksimirskoj. 1924. seli na Ksaversku 15. Gjuro Štapa umire 10. kolovoza 1946. godine sa zadnjom adresom u Dobranskoj ulici 23 u zagrebačkom Trnju. Nije imao djece.
Nakon kratkih životopisa vlasnika napisao bih koje slovo i o radionici. Radionica Andrije Cara započinje s radom 1. svibnja 1894. s adresom u Vlaškoj 20. Tom prigodom u „Obzoru“ Andrija Car objavljuje oglas: „ …Čast mi je ovim p.n. občinstvu i ljubiteljem tamburice najuljudnije objaviti, da sam počam od 1. svibnja 1894 uredio i otvorio najnoviju i samostalnu radionicu tambura u Vlaškoj ulici br. 20…“ U istom oglasu Andrija Car nadalje piše: „ Radnja je vrlo solidna i dobra iz najboljega i najfinijeg materijala: te što se radnje tiče, može se moja radionica takmiti i sa prvom, jer sam do sada radio kroz punih sedam godina na obće zadovoljstvo za ovdješnju tvrdku: „Tomay i Tkalčić“, a što je najglavnije: ciene su znatno snižene!“. „Prvom“ Andrija Car zasigurno smatra „Tvornicu tambura Terezije Kovačić“ koja je bila jedan od najvećih onovremenih proizvođača glazbala po mom mišljenju; svakako uz Prvu sisačku tvornicu tambura Janka Stjepušina. U istom oglasu saznajemo i prve cijene. Radi usporedbe bisernica „sa strojem“ koštala je 1894. 7 forinti kod Andrije Cara, a u konkurentskoj Tvornici Terezije Kovačić ista takva bisernica je godinu dana prije 1893. koštala 10 forinti. 1897. na Badnjak ista bisernica je kod Andrije Cara koštala 7 forinti ali valja napomenuti da je u ponudu uveo i najfinije bisernice po cijeni od 9 forinti. Zaključujem da je Andrija Car, vjerojatno da bi privukao kupce, držao nešto jeftinije cijene svojih tambura u usporedbi s već etabliranim onovremenim proizvođačima. Kasnije su se cijene izjednačile tako da je 1901. uveo najskuplje bisernice od ebanovine sa sedefnim ukrasima (Perlmutter) koje su koštale 28 kruna, a u Tvornici Terezije Kovačić najskuplja bisernica koštala je između 16 i 40 kruna (pretpostavljam zavisno o kvaliteti). Radionica je u svojoj ponudi imala cijeli tamburaški zbor: bisernicu, kontrašicu, brač I., brač II., brač III., bugariju I., bugariju II., malo berde i veliko berde. Osim tambura kod Andrije Cara se mogao naći sličan asortiman kao i kod ostalih onovremenih glazbalara. Tako su u stalnoj ponudi gudačka glazbala, citre, harmonike, triangli, mandoline, okarine, tamburini ali i popratni pribor kao npr. žice, narodni gajtani, trzalice, kožne navlake za tambure i ostalo. Kao i kod drugih glazbalara radili su se i popravci. Radionica Andrije Cara nudi slanje kataloga i instrumenata poštom, što je uobičajena praksa za ono vrijeme ali prvi put vidim da se u prvim oglasima izričito nudi mogućnost zamjene ili potpunog povrata novca u slučaju nezadovoljstva kupca. Pretpostavljam da su takve pogodnosti doprinijele stjecanju novih mušterija u prvo doba radionice. Osobno nisam naišao niti na jedan instrument iz ove radionice da bih mogao ocijeniti kvalitetu izrade, ali pretpostavljam da se radilo o instrumentima visoke kvalitete poput onovremenih većih proizvođača kao što su: Janko Stjepušin iz Siska, Maksimilijan Gilg i Šimo Habijanec iz Preloščice, Terezija Kovačić i već spomenuti Tomay i Tkalčić iz Zagreba. Adresa radionice u adresarima je Vlaška 20 i kasnije Vlaška 22, premda se ponekad spominje i skladište u Ružičnoj 1 (danas Kurelčevoj). O tome kakav je utjecaj imala novootvorena Radionica Andrije Cara svjedoči i izjava od 27. veljače 1897., koju uz Andriju potpisuju tri u svoje vrijeme najpoznatija graditelja tamburica, Tomay i Tkalčić (Ilica 49), Terezija Kovačić (Ilica 47.) i Janko Stjepušin iz Siska, o tome da neće graditi tamburice po novom Gutschyjevom sustavu dok se taj ne dokaže kao jednakovrijedan uvriježenima. Ovom izjavom Radionica Andrije Cara relativno brzo stavljena je uz bok najpoznatijim onovremenim proizvođačima tambura. Gotovo je sigurno da su se proizvodile isključivo u ono vrijeme popularne, a danas skoro izumrle tzv. „farkašice“. O broju narudžbi i samoj proizvodnji radionice nema podataka. Pretpostavljam da je osim Andrije Cara upošljavala još kojega zaposlenika. Pouzdano se zna da je već 1904., vjerojatno i ranije, kao kalfa u radionici glazbala izrađivao, već spomenuti, Gjuro Štapa. Nakon smrti gazde Andrije Cara 1904., radionicu nastavlja njegova udovica Marija Car. Iz meni nepoznatog razloga 10. travnja 1906. radionica seli na susjednu adresu Vlaška 22. O poslovanju u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća nažalost nema podataka. Sigurno je da 11. rujna 1914. nakon vjenčanja Marije Car i Gjure Štape, radionica seli u novoizgrađenu zgradu u Maksimirskoj 14. Od toga trenutka pa sve do njezinog odjavljivanja radionicu tambura samostalno vodi Gjuro Štapa, kalfa kod Andrije Cara i vjerojatno poslovođa kod Marije Car. Gjuro Štapa radi u Maksimirskoj 14 sve do 1915. kad odlazi u vojsku, da bi se 1917. vratio i ponovno počeo raditi. 14. veljače 1924. seli radionicu na Ksaversku cestu 15. Prilikom preseljenja iz Maksimirske 14 na novu adresu objavljen je oglas u zagrebačkom Jutarnjem listu u kojemu piše: „Tamburaši. Tambure naručiti možete jeftino vrlo solidno izradjene iz radionice Andrije Car, sada Ksaverska cesta 15 Zagreb. Cjenike šaljem besplatno. Popravci se izradjuju brzo.“ Pretpostavljam da je Gjuro Štapa objavio oglas da obavijesti svoje dotadašnje kupce o preseljenju radionice. Iz navedenog oglasa može se vidjeti da je Gjuro Štapa nastavio prodavati asortiman iz Radionice svoga pokojnog gazde Andrije Cara i nakon njegove smrti. Može se samo pretpostaviti da je na „lageru“ ostalo viška gotovih instrumenata uz nove koje je izrađivao i popravljao. Ksaverska cesta 15 je ujedno i zadnja adresa radionice koja je postojala sve do 1. srpnja 1932. kad je Gjuro Štapa konačno odjavljuje kod Obrtne oblasti ovim riječima: „Podpisani prijavljam Slavnoj Obrtnoj Oblasti u Zagrebu da moj obrt za izradu u prodaju tambura od 1. srpnja 1932 obustavljam i napuštam…“. U potpisu stoji: „…Gjuro Štapa, radionica tambura, Ksaverska cesta kbr. 15…“. Tako je privedena kraju bogata povijest Radionice Andrije Cara i njezinih nasljednika koja je neprekidno djelovala od 1894. do 1932.

[jadran]

Zanimljivo je, ipak, da se na rad ove dosad neistražene radionice, na neki način, nadovezuje djelovanje graditelja tambura Ivana (Janka) Cara (23.2.1883.-6.11.1957.) iz Bedekovčine. Ivan (Janko) Car rođen je u Sovinjaku 30 na brežuljcima iznad Bedekovčine kao izvanbračni sin Ane (Jane) Car (r.1859.). Pokušavajući naći moguću rodbinsku vezu između majstora Andrije Cara i dvadeset i osam godina mlađeg Ivana Cara zaključio sam da nisu u bližem srodstvu. Andrija dolazi iz kuće „Car pri cesti“, a Ivan iz Sovinjaka 30. Jedina vidljiva veza između ova dva majstora je preko sestara Kate i Julike Pavetić iz Židovinjaka. Kata Pavetić (r.1840) udala se u kuću „Car pri cesti“ u Gornjoj Bedekovčini 28 za Blaža Cara Tomaševog (r.1841) prvog rođaka majstora Andrije Cara, a njezina sestra Julika Pavetić (r. 1845) udala se u kuću Car u Sovinjaku 30 za Blaža Cara Martinovog (r.1845) koji je prvi rođak Ane Car, majke majstora Ivana Cara. Izravnog krvnog srodstva prema tome nema ali zasigurno su se dvije obitelji poznavale. Ivan Car djetinjstvo je proveo u Sovinjaku gdje je izučio zanat postolara. Već je kao trinaestogodišnji dječak naučio svirati tamburu. Izradio je i svoju prvu bisernicu. Poznato je da je oko 1900. Ivan Car već imao tamburaški sastav u Sovinjaku koji je svirao po svadbama, a kako piše njegov unuk Franjo Car „…za bistričkih proštenja zabavlja romare u Mariji Bistrici. Bisernice sviraju Carekovi i Skozriti, prvi i drugi brač Gregurići, bugariju Severi, a na bajsu su Videki.“ Negdje oko 1900. odlazi na zanat, po svem sudeći, u Radionicu Andrije Cara u Zagreb. Kasnije, nakon izučavanja zanata, Ivan Car izrađuje tambure za istu radionicu. Vjerujem da je morao poznavati i Mariju Car udovicu Andrije Cara i njezinog drugog supruga majstora Gjuru Štapu koji je posljednji vlasnik radionice, a porijeklom je iz Bedekovčine. Nakon smrti Andrije Cara 1904. pretpostavljam da je izrađivao i za Gjuru Štapu i njegovu buduću suprugu Mariju. Naišao sam na podatak da je Ivan Car izrađivao tambure i za Trgovinu Tomay i Tkalčić iz Ilice 49 od 1919. do 1928. u posljednjem razdoblju njezina postojanja, dok su vlasnici bili Vilma Gregurović i majstor Ljudevit Lončar o kojima sam već pisao. Ivan (Janko) Car ženi se 21. listopada 1907. u Donjoj Stubici za Agatu (Jagu) da Broi (r.1889) iz Oroslavja. Jaga da Broi rođena je u obitelji Amadea da Broi i Tereze rođene Majević. Obitelj da Broi došla je iz sjeverne Italije kao putujući ciglari u Hrvatsko Zagorje i naselili su se u Oroslavju. Ivan Car od otprilike 1928. samostalno gradi tambure u svojoj radionici u Bedekovčini. 2. veljače 1928. osnovano je Prosvjetno društvo „Magdalenić“ izraslo iz KUD-a „Magdalenić“ iz Bedekovčine. Prosvjetno društvo brojilo je nekoliko sekcija uključujući i tamburašku sekciju kojoj je vođa i dirigent bio Ivan (Janko) Car. Uz vođenje svirao je i bisernicu dok su ostali članovi bili: njegov najstariji sin Alojz Car svira kontrašicu, Juraj Buzjak svira prvi brač, njegov brat Josip Buzjak svra drugi brač, Maks Komar svira treći brač, Ljudevit Buzjak svira čelović, Zlata Car kćer Ivanova svira prvu bugariju, susjed Ćiril Jurec svira drugu bugariju, a Anđela Car svira bas. U početku su vježbali u radionici Ivana Cara, a kasnije, nakon 1932., sele u prostoriju birtije Buzjakovih u središte Bedekovčine. Već 1934. tamburaški sastav ima prvi zapaženiji nastup na Radio Zagrebu u večernjem glazbenom programu. Nastup im je godinu prije ugovorio velikan tamburaške glazbe Vjekoslav Mutak, dirigent tamburaškog društva „Ivan Zajc“ iz Zagreba koji je rođen u Velikom Komoru kraj Mača. Bogata suradnja s Mutakom nastavila se i dalje,
a tamburaški sastav iz Bedekovčine imao je još puno zapaženih nastupa diljem domovine. Majstor Ivan Car i supruga Agata krajem 20-tih godina prošlog stoljeća sele iz Sovinjaka u Gornju Bedekovčinu 51 gdje grade obiteljsku kuću. Važno je napomenuti da je tradiciju izrađivanja glazbala nakon smrti Ivana (Janka) Cara 1957. nastavio njegov sin Ivan Car (14.5.1923.-1.8.1998.). Kasnije je Ivana Cara mlađeg naslijedio zet Zdravko (Dado) Kokolek (rođen 15.3.1956.) koji je od njega naučio zanat, naslijedio alate i danas povremeno izrađuje glazbala u Bedekovčini. Na kraju duge i zanimljive priče o Radionici Andrije Cara i njezinim vlasnicima, s kojom je neraskidivo vezan život i kulturno djelovanje majstora Ivana (Janka) Cara i njegovih nasljednika, priveo bih kraju priču o vrijednim zagorskim majstorima glazbalarima upravo bezvremenskim riječima Franje Cara (Ivanovog unuka): „…U Zagorju su vjetrovi puhali oduvijek. Tresli su snijeg s grana, otkidali lišće nohe u goricama, igrali se u bukovim šumama. I svaki put, nastajao je zvuk. Ton. Glazba.“

[jadran]

LITERATURA

Bezić, Nada. 2001. „Tamburica – hrvatski izvozni proizvod na prijelazu 19. u 20. stoljeće“. Narodna umjetnost 2: 97-115
Car, Andrija. 1894. „Tamburice!“ Obzor 35/106: 4
Car, Franjo. 2005. „Tambure iz povijesti“ 75 godina KUD-a Bedekovčina. 1928-2003. Bedekovčina: Kulturno umjetničko društvo Bedekovčina
Car, Ivan. 1936. „Izrađujem!“ Hrvatska tamburica I/1: 5
Dundović, Josip 1909. Adresar sveobći stanbeni obavjestnik svih oblastih, ureda, društava, zavoda, tvorničara, trgovaca, obrtnika, kućevlastnika i inih stanovnika slobodnog i kralj. Glavnog grada Zagreb. Zagreb: Knjigotiskara Vilima Eisenstädtera
Eisenstädter, Vilim. 1911. Adresar slob. I kr. Glavnoga grada Zagreba. Zagreb: Tisak Nakladne tiskare Vilima Eisenstädtera
Farkaš pl., Milutin. 1898. Kratka teoretička-praktička uputa u tamburanje po kajdah. Zagreb: vlastita naklada, Dionička tiskara
Farkaš pl., Milutin. 1898. Kratka teoretička-praktička uputa u tamburanje po kajdah. Zagreb: vlastita naklada, Dionička tiskara
Farkaš pl., Milutin. 1901. Kratka teoretička-praktička uputa u tamburanje po kajdah. Zagreb: vlastita naklada, C.Albrecht (Jos. Wittasek)
Farkaš pl., Milutin. 1903. Kratka teoretička-praktička uputa u tamburanje po kajdah. Zagreb: vlastita naklada, Dionička tiskara
Farkaš pl., Milutin. 1911. Kratka teoretička-praktička uputa u tamburanje po kajdah. Zagreb: vlastita naklada, J. Stjepušin, Sisak
Gutschy, Alfons. 1898. Kako su si pregradjene tambure put u javnost prodrle? Zagreb:
vlastita naklada
Dočkal, Kamilo. 1940. „Naše violine i njihovi graditelji“ Sv. Cecilija 3: 40-45
Jeić, Jadran. 2010. „Tvornica tamburica i ostalih glazbala Terezija Kovačić“ Hrvatska revija. obnovljeni tečaj 10/1: 116-121
Jeić, Jadran. 2010. „Trgovina glazbalima Tomay i Tkalčić“ Hrvatska revija. obnovljeni tečaj 10/4: 140-147
Kolar W., Walter. 1973. A history of the tambura. The tambura in Europe- it's early development. Pittsburgh: Duqesne University Tamburitzans Institute of Folk Arts
Kolar W., Walter. 1975. A history of the tambura. The tambura in America. Pittsburgh: Duqesne University Tamburitzans Institute of Folk Arts
Kuhač Š., Franjo. „Biografski i muzikografski (bibliografski slovnik)“, XCII-2 108 Arhiv HAZU
Lakatoš, Josip (Joso). 1924. Industrija Hrvatske i Slavonije. Zagreb: Naklada „Jugoslavenskog lloyda“
Milčec, Zvonimir 1993. Zagrebački gradonačelnici. Gradonačelnički lanac Zagreb: Alfa
Njikoš, Julije 2011. Povijest tambure i tamburaške glazbe. Osijek: „Šokačka grana“, STD „Pajo Kolarić“, Hrvatski tamburaški savez u Osijeku, Grafika
Szabo, Gjuro 1941. Stari Zagreb. Zagreb: Izdanje Knjižare Vasić i Horvat
Anonim. 1957/8. „Smrt graditelja tambura“ Tamburaška glazba II/4: 45
Anonim. 1902. Hartmanov sveobći popis stanova s podpunim adresarom oblasti, ureda, obrtnika i trgovaca kralj. Slobodnoga i glavnoga grada Zagreba. Zagreb: Tisak i naklada knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Dutsch)
Anonim. 1903. Godišnje izvješće Zanatlijskog i pomoćničkog družtva za naobrazbu i podupiranje bolestnika, nemoćnika, udova i sirodčadi u Zagrebu o stanju družtva koncem godine 1902. Zagreb: Tiskara F. Bogović
Anonim. 1904. Godišnje izvješće Zanatlijskog i pomoćničkog družtva za naobrazbu i podupiranje bolestnika, nemoćnika, udova i sirodčadi u Zagrebu o stanju družtva koncem godine 1903. Zagreb: Tiskara F. Bogović
Anonim. 1904. Katalog obrtno-industrijskih izložaba Trgovačko-obrtnog muzeja u Zagrebu. Zagreb
Anonim. 1905. Godišnje izvješće Zanatlijskog i pomoćničkog družtva za naobrazbu i podupiranje bolestnika, nemoćnika, udova i sirodčadi u Zagrebu o stanju družtva koncem godine 1904. Zagreb: Tiskara S. Topolšćak i dr.
Anonim. 1935. „Umrli u Zagrebu, Marija Štapa“ Obzor LXXVI/16: 4
Anonim. 1946. „Đuro Štapa“ Narodni list II/371: 5
Knjiga mrtvaca opće skupno groblje grada Zagreba na Mirogoju, HR-DAZG-24 GPZ sign. 42
Zavičajnici grada Zagreba br. 19005, 1703/31 DAZG
Gradsko poglavarstvo, Obrtna kazala 85-87, HR-DAZG-4
Gradsko poglavarstvo, Obrtni upisnik E 1886-1913, Obrtni odsjek obrt 18, HR-DAZG-4
Gradsko poglavarstvo, Obrtni upisnik D 1897-1904, Obrtni odsjek obrt 14, HR-DAZG-4
Gradsko poglavarstvo, Obrtni upisnik B 1904-1919, Obrtni odsjek obrt 11, HR-DAZG-4
Gradsko poglavarstvo, Obrtna izkaznica br. 4222/1882 DAZG
Gradsko poglavarstvo, Obrtna zkaznica br. 26718/IV/1889 DAZG
Gradsko poglavarstvo, Obrtna izkaznica br. 13033/I/1894 DAZG
Gradsko poglavarstvo, Molba br. 44085, 14.8.1904. DAZG
Gradsko poglavarstvo, Zapisnik br. 45855/I-B/1913. DAZG
Gradsko poglavarstvo, Prijava br. 46125/I-B/1913. DAZG
Gradsko poglavarstvo, Obrtna iskaznica br. 46.125/1913 DAZG
Gradsko poglavarstvo, Zapisnik br. 58250/III/1915 DAZG
Gradsko poglavarstvo, Zapisnik br 50712/III/1917 DAZG
Gradsko poglavarstvo, Zapisnik br. 11099/III/1924 DAZG
Gradsko poglavarstvo, Prijava br. 092485/III/1932 DAZG
Gradsko poglavarstvo, Položajni nacrt i iskaz, grunt. Uložak br. 168,292 DAZG
Gradsko poglavarstvo, Stambena dozvola br. 43228/IA/1911 DAZG
Matične knjige vjenčanih Župa Sv. Marko Zagreb 1875-1889 DAZG
Matične knjige rođenih Župa Sv. Ivan Zagreb DAZG
Matične knjige Status animarum Župe Otok na Dobri M-2967 HDA
Matične knjige Status animarum Sv. Barbara Bedekovčina M-1982,1983 HDA
Matične knjige rođenih Sv. Barbara Bedekovčina CD/DVD-258 HDA
Matične knjige umrli Župa Sv. Marko Zagreb M-339 HDA
Matične knjige vjenčanih Župa Sv. Petra Zagreb M-789 HDA
Matične knjige rođenih Župe Otok na Dobri M-2965 HDA
Matične knjige vjenčanih Donja Stubica M-840 HDA
Matične knjige rođenih Pomorje M-254 HDA