Forums  

Go Back   Forums > Tamburaška misao > Philosophia tamburae

Reply
 
Opcije Teme Način Prikaza
  #1  
Staro 21-07-2009, 21:19
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno Istorija radio – pevanja

Istorija radio – pevanja narodne muzike
od 1935. do 1975. godine
Pančevo, 2008.


SADRŽAJ
01. Kafansko i opersko pevanje na radiju ……………….. 3
02. Iz kafane pred mikrofon Radio Beograda…………… 4
03. 0kupacija i „oslobođeni” mikrofon Radio Beograda ……5
04. Pevaj pred mikrofonom isto kao što govoriš ……………. 7
05. Marine kosovske pesme iz Pančeva ………………………… 8
06. Narodne pesme na Radio Novom Sadu ………………….. 10
07. „Prve violine” i Narodni orkestri Radio Beograda ……. 11
08. Čika-Maksina „tambura sa srcem” ………………………… 12
09. Druga generacija pevača Radio Beograda ………………..14
10. Duetsko radio-pevanje i „duetomanija” …………………..16
11. Narodna pesma u obradi ……………………………………… 18
12. Komercijalizacija narodne muzike i odumiranje radio-pevanja … 20
Reply With Quote
  #2  
Staro 21-07-2009, 21:24
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

01. Kafansko i opersko pevanje na radiju



Ranih tridesetih godina prošlog veka, kada je počeo da radi Radio Beograd (24. marta 1929. godine), narodne pesme i muzika mogle su se čuti na dva načina preko radio-talasa: uživo ili s gramofonskih ploča. Pevanje uživo podrazumevalo je nastup u studiju, uz pratnju klavira ili orkestra ili direktan prenos iz neke od poznatih beogradskih kafana. Često su emisije narodne muzike bile koncipirane i kao kolaži iz pojedinih delova zemlje, a popularne su bile emisije „Banatsko veče” i „Vojvođansko veče”, u kojima se pevalo uz gajde ili tamburaše, ali imena učesnika nisu sačuvana. Na Radiju su tada pevali poznati dramski i operski umetnici: Žanka Stokić, Teodora – Toda Arsenović, Zorka Todosić, Nada Aleksandrović, Lale Jovančić, Jovan Stefanović Kursula, Bora Janjić i drugi. Među njima je najpoznatiji bio beogradski advokat Mijat Mijatović (1887–1937). Pevanje je bilo njegova najveća ljubav pa je to i studirao u Beču i Parizu, a kasnije i snimio preko sto ploča s narodnim pesmama i operskim arijama. Bio je prvi pevač na svetu koji je u to vreme prilikom snimanja ploča koristio tehniku nasnimavanja. Oduševljen Mijatovim pevanjem, kompozitor Stanislav Binički (1872–1942) napisao je splet od sedam vranjanskih pesama koji je nazvan „Mijatovke”. Paralelno s Mijatom, pevao je i Milan Timotić, često nazivan Mali Mijat ili Novi Mijat, koji je na Radiju bio sve do početka Drugog svetskog rata, a kasnije je otišao u SAD i tamo nastavio karijeru.
Godine 1935. pojavljuje se potreba da se program obogati i osveži, pa na Radio Beograd dolaze i „obični ljudi koji lepo pevaju”. Formiraju se i prvi zvanični radio-orkestri: Tamburaški orkestar Aleksandra Aranickog, u kome je svirao i njegov potonji šef Pančevac Maksa Popov (1910–1973), i Narodni orkestar Sime Begovića, u kome je bio i Vlastimir Pavlović Carevac (1895–1965), koji ga je preuzeo posle Drugog svetskog rata. Tada na Radio dolaze pevači koji nisu imali stalni angažman, već su nakon audicije bili pozivani da pevaju prema potrebi, i to repertoar koji su sami birali. U komisiji koja je organizovala audiciju za pevače bili su kompozitor i profesor Petar Krstić (predsednik), zatim kompozitori Mihajlo Vukdragović i Vojislav Vučković i šef Narodnog orkestra Sima Begović. Među prvim „običnim” pevačima primljeni su Nata Pavlović, Ružica Protić, Ruža Denić, Zorka Katinski kasnije Butaš i njen suprug Bogdan (rodom iz Kovina), a kasnije su došle Jelena Vujanović, Emilija Putnik, Vera Kokošević, Ružica Kalušić i druge. Od pevača valja spomenuti Uroša Seferovića, Rašu Radenkovića, Dobricu Grozdanovića, Dragog Čkonjevića, Vojislava Petruševića i nezaobilaznog Vukašina – Vuleta Jevtića, koji je već tada stekao veliku popularnost, koja ga je pratila sve do smrti 1981. godine. Mnogi od ovih pevača bili su gosti u kafani „Savinačka kasina” na Čuburi, koja je bila vlasništvo Vlastimira Pavlovića Carevca, gde su slušali i učili kako se pesma peva i bili prvi nazvanični učenici velikog Cara.
Među zvaničnim i istraživačima poznatim pevačima na predratnom Radio Beogradu nije bilo Pančevaca. Tadašnje pevanje umnogome se razlikovalo od pevanja na radiju posle Drugog svetskog rata jer se nije vodilo računa o dikciji, emociji i tekstu, takozvanom „donošenju pesme”, što će kasnije kao pravilo ustanoviti Carevac, već su se pevači trudili da narodnim pesmama daju ozbiljniji, skoro operski ton i iskažu, neretko preterano, svoje glasovne mogućnosti. Postojale su i emisije koje su bile koncipirane tako da su se u njima samo puštale ploče narodnih pevača. Između ostalih, mogle su se čuti one s pesmama gospođe Mare Petrović iz Pančeva otpevane uz harmoniku Arkadija Terzina. Pominje se i Aron NJegru, za čije ploče nije poznato da li su emitovane na Radio Beogradu, ali se zna da je bio iz Pančeva i pevao narodne pesme.
Reply With Quote
  #3  
Staro 21-07-2009, 21:25
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

02. Iz kafane pred mikrofon Radio Beograda



Kafansko pevanje u vreme dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka bilo je u nezavidnom položaju. To najbolje opisuje muzikolog Vladimir Đorđević u „Narodnoj pevanci” iz 1926. godine: „Zastanite pored kafanica na Dorćolu, Vračaru, Savamali, ili po našim palankama, i poslušajte tobožnje profesionalne pevačice, pa ako ma i najmanje imate osećanja za lepotu pesama i njihovog izvođenja, vi morate zatvoriti uši da ne slušate. Besmislene, dvosmislene, vrlo često i banalne reči, kojima čovek ne zna krsnoga imena, uz divljačku dreku, ili uz prostačko a pretenciozno izvijanje neke mešavine od deformisanih otpadaka naših i stranih melodija i njihovih prerada – to je današnje naše pevanje u varoškoj masi…” Ako navedenu tvrdnju uzmemo kao činjenicu, implicitno saznajemo i da biti pevač koji peva u kafani nije bilo mnogo cenjeno zanimanje. Međutim, bilo je dobrih kafana u kojima su pevali dobri pevači, kao što su Sima Vasiljević, Mile Brujić, Sulejman – Sulja DŽakić, sestre Zorica i Danče Nikolić i drugi. Najpoznatija među njima bila je Sofka Nikolić, popularna širom Evrope već sa 16 godina. Po njenom dolasku u Beograd, sredinom dvadesetih godina, menja se odnos prema kafanskom pevanju. Radio Beograd tada obavlja prenose iz kafane „Kragujevac”, u kojoj ona peva uz ciganski orkestar Paje Nikolića. Prvi put Sofkino pevanje prenošeno je preko radiotalasa 11. decembra 1929. godine, a zbog velikog broja obožavalaca njene pesme, često je pozivana da nastupa u emisijama narodne muzike. Tokom karijere, do 1939. godine, snimila je preko sto gramofonskih ploča s više od 200 pesama. Slično je bilo i s Vukom Šeherović, veoma poznatom i popularnom interpretatorkom bosanskih sevdalinki i pevačicom, kako se govorilo, „srebrnog glasa”. Vuka je pevala u kafani čiji je vlasnik bio njen muž, često je gostovala u radijskim emisijama „Bosansko veče” pevajući sama ili u duetu s Urošem Seferovićem. Još se traga za njenim predratnim pločama, za koje se pretpostavlja da ih je snimila. Od posleratnih snimaka danas je poznato samo pet.
Prenosi iz kafana obično su trajali dva sata (od 22 sata do ponoći). Do 1941. godine emitovani su iz hotela „Moskva” i „Palas”, kao i iz restorana „Dva jelena”, „Imperijal”, „Domovina”, „Kasine” i drugih. Pored ostalih, pevače je pratio i Orkestar Dušana Popaza iz Pančeva, dok je njegov rođeni brat Pavle, takođe violinista, svirao u Narodnom orkestru kao tercista V.P. Carevca. Radio Beograd 1936. godine angažovao je kompozitora Mihajla Vukdragovića, tadašnjeg direktora Muzičke škole „Stanković”, za rukovoditelja narodnih muzičkih priredbi, čime je podignut nivo kvaliteta narodne muzike. U to vreme karijeru na Radiju započela je i Zorka Katinski (1914–2002), koja je došla iz hora Narodnog pozorišta. Zbog zvonkog soprana i osećaja za svaku pesmu koju je pevala, bila je veoma popularna i slušaoci su je tražili, pa je često imala emisije. Pevala je gradske pesme, ali je ipak ostala upamćena kao pevačica vojvođanskih pesama. To je zato što se udala za kolegu Bogdana Butaša (bariton) iz Kovina, uz koga je te pesme i naučila i s velikim uspehom interpretirala. To je bio prvi „radiobrak”. Nažalost, nijedan snimak s Bogdanovom pesmom nije sačuvan, ali je zato poznato preko 40 numera koje je pevala Zorka. Za razliku od Bogdana, koji se povukao vrlo brzo posle Drugog svetskog rata, Zorka je karijeru nastavila i aktivno pevala do kraja šezdesetih godina. Slično je bilo s Ružicom Protić (stare gradske i varoške pesme) i Savetom Sudar (bosanske pesme i sevdalinke), koje su imale sličan razvojni put kao Zorka Butaš. Carevac je mnogo cenio interpretacije ove tri umetnice i najveći broj trajnih snimaka zabeležen je uz njegov orkestar. Nažalost, do 1954. godine na Radio Beogradu pevalo se uživo i nisu beleženi trajni snimci, pa mnoge glasove tadašnjih interpretatora nikada nećemo čuti. Ostala su samo imena i nazivi pesama, od kojih je većina danas potpuno zaboravljena. Za 12 godina predratnog Radio Beograda (prema podacima Saše Spasojevića, istraživača iz Beograda) pevalo je preko 200 narodnih pevača, sviralo više od 80 različitih orkestara i muzičkih sastava, narodna muzika emitovana je iz skoro 30 restorana i otpevano je na hiljade pesama. A onda je došao rat i Nemci su preuzeli Radio Beograd.
Reply With Quote
  #4  
Staro 21-07-2009, 21:28
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

03. 0kupacija i „oslobođeni” mikrofon Radio Beograda



Beograd je bombardovan 6. aprila 1941. godine, u vreme dok je trajala emisija narodne muzike na Radio Beogradu. Ubrzo su ga Nemci potpuno preuzeli. Iako je period od 1941. do 1944. godine istraživačima najmanje poznat i iz tog doba ima najmanje pisanih dokumenata, na osnovu postojećih može se dobiti barem delimična slika o pevačima, muzičarima i uopšte muzičkom programu na toj radio-stanici. Program je bio u celini skraćen na svega nekoliko sati dnevno, ali je bila zadržana osnovna programska koncepcija, koja je, međutim, mnogo zavisila i od trenutnog stanja u Beogradu i na raznim frontovima. U ovom periodu narodne pesme nastavili su da pevaju pevači koji su već bili na Radiju, kao što su Milica Bošnjaković, Divna Radić-Đoković, Branislav Pivnički, Bogdan Butaš, Dragi Petrović i drugi.
Tokom okupacije došla je i nova garnitura pevača, među kojima su bili Rada Stanković, Dragica Cenić, Darinka Kecman, Branko Gucunski, Vitomir Nešović, Dimitrije Bogdanović i drugi. Mnogo pevača imalo je nastupe samo jednom ili dva puta, što znači da Radio nije imao stalne soliste kao ranije, a naročito posle Drugog svetskog rata, kada je to od „ljubavi prema pesmi” postala profesija „radio-pevač”. Za vreme okupacije repertoar je bio isti kao i ranije; najviše su se pevale gradske pesme i sevdalinke, ali bilo je i narodnih i romansi. U to vreme bile su popularne emisije „Svirka i pesma s Balkana” i „Beograd Boru”, kao i „Šareno veče” sredom i „Želje slušalaca” nedeljom. Organizovani su bili i prenosi iz restorana, kao na primer iz „Tri šešira”. Od orkestara su svirali Tamburaški radio-orkestar pod upravom Aleksandra Aranickog, Narodni orkestar, koji je vodio Dragić Obrenović, a spominje se i Mali orkestar Žarka Milanovića.
Neki pevači koji su pre rata pevali nastavili su to da rade i kasnije, ali su komunisti oslobodioci prokazali mnoge predratne pevače da su sarađivali s okupatorom, pa im je bilo zabranjeno da pevaju (eklatantan primer je Vuka Šeherović, koja je imala svoje solističke emisije pre rata, a tokom rata pevala je u muževljevoj kafani, i kojoj je bilo zabranjeno da nastupa u programu Radio Beograda). Pojedinci, kao što je Milan Timotić, bili su toliki „izdajnici” da su morali da pobegnu iz zemlje, a u odsustvu su osuđeni na smrt zbog saradnje s okupatorom. Gledano s današnjeg stanovišta, to nikako nije bila saradnja s okupatorom. Pevači su radili svoj posao i pevali svom narodu, kao što su i glumci igrali predstave svom narodu jer je Radio Beograd slušao ovdašnji narod, a program je i bio namenjen njemu.
Završetak Drugog svetskog rata označio je novi početak za Radio Beograd, koji je tada promenio ime u Radio Jugoslavija. Nova vlast vratila je kompozitora Mihajla Vukdragovića (1900–1986) na najvišu funkciju u oblasti muzičke struke, koja je objedinila mesta glavnog muzičkog urednika Radija i direktora za muzičku produkciju, program i arhivu. Na tom položaju bio je od 1944. do 1948. godine. Jednu od veoma značajnih uloga u tom periodu odigrao je i Miodrag A. Vasiljević (1903–1963), „otac etnomuzikologije u Srba”, čovek koji je gajio veliku ljubav prema izvornom narodnom stvaralaštvu i na radio-stanicu dovodio svoje studente i pevače za koje je čuo da lepo pevaju, čime je obogaćivao program. Posebno treba napomenuti da je on kao istraživač na terenu zapisao na hiljade narodnih pesama iz skoro svih krajeva tadašnje Jugoslavije i tako ih je spasao sigurnog zaborava. Nažalost, komunističkoj vlasti nije bio po volji i meri, pa je stoga bio prividno cenjen i postavljen u Upravu Radija, a u stvari je bio skrajnut zbog insistiranja na srpskoj narodnoj muzici i njenoj zastupljenosti u programu. Kada se povukao, na njegovo mesto i po njegovoj „preporuci” postavljen je Đorđe Karaklajić (1912–1986), dotadašnji urednik za narodnu muziku. Za njega su čelnici KPJ smatrali da će „dobro voditi politiku u narodnoj muzici”, te mu je bilo prepušteno da sam „vedri i oblači” i odlučuje o tome ko će pevati i koje će pesme biti na programu.
Bilo je to vreme kada se zbog pogrešne reči odlazilo u zatvor, a zbog „zabranjene” ili „izrazito srpske pesme” pevač je skidan s programa i proglašavan neprijateljem. Ipak, kako je vreme odmicalo, stvari su se popravljale i narodna muzika kasnije je doživela najsvetlije i najblistavije trenutke.
Reply With Quote
  #5  
Staro 21-07-2009, 21:29
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

04. Pevaj pred mikrofonom isto kao što govoriš



Iako je Beograd oslobođen 20. oktobra 1944. godine, u nekim delovima zemlje borbe su još trajale. Preuzeti od Nemaca radio-stanicu značilo je mnogo, naročito kada je to bio jedini postojeći mas-medij. To je značilo da treba pronaći ljudstvo koje će raditi, ali i pevače koji će popunjavati muzički deo programa. Orkestri i solisti koji su nastupali tokom okupacije stavljeni su „na led” da bi se videlo i presudilo koliko su i da li su sarađivali s okupatorom, a novih nije bilo. LJudi koji su kasnije vodili orkestre bili su u zarobljeništvu ili u koncentracionim logorima.
Profesor i etnomuzikolog Miodrag A. Vasiljević našao je veoma dobro rešenje tog problema. Budući da je poznavao Đorđa Milića, harmonikaša koji je u blizini tadašnjeg studija Radio Beograda (nalazio se u Inženjerskom domu u Ulici Miloša Velikog) imao kafanu, i njegovu suprugu Anđeliju, koja je u istoj kafani pevala, rekao im je: „Mi nemamo nikoga da peva na radiju i vi morate da nam pomognete. Ti Đorđe, harmoniku, ti Anđo, tvoje grlo, i kako god znate. Dolaziće partizan po vas, vodiće vas, vraćaće vas, a u koje vreme će to biti, niko ne zna. Kada bude trebalo, morate biti na raspoloženju: zatvarajte kafanu i pravac studio”. Tako je i bilo.
Anđelija Milić (1921–2002) stala je prvi put pred mikrofon Radio Beograda 21. oktobra i uz harmoniku svoga muža Đorđa zapevala partizanske pesme. Takav tempo, s nastupima dva puta dnevno, trajao je nekoliko meseci. Ona je kasnije radila i kao sekretar muzičkog programa Radio Beograda. Tamo je ostala sve do penzije, punih 35 godina, i bila je jedan od prvih učenika u „Carevčevoj školi pevanja narodne pesme”. Slično je bilo i s pevačem Miodragom – Miletom Bogdanovićem (1923), koga je Vasiljević čuo na nekakvoj priredbi i odmah ga angažovao da peva na Radiju. Prvu emisiju imao je 19. decembra 1944. godine, a pevao je po jednu dalmatinsku, crnogorsku, starogradsku i partizansku pesmu, uz Tamburaški orkestar koji je vodio Pančevac Maksa Popov (1910–1973). Iz ovoga sledi zaključak da je za samo dva meseca napredak bio veoma značajan.
Iz zarobljeništva se prvi vratio Đorđe Karaklajić (1912–1986), koji je postao urednik za narodnu muziku, a zatim i Maksa Popov, koji je preuzeo Tamburaški orkestar od Aleksandra Aranickog. Ubrzo za njima iz zloglasnog koncentracionog logora „Dahau” vratio se Vlastimir Pavlović Carevac (1895–1965), koji je postao šef Narodnog orkestra (tokom okupacije vodio ga je Dragić Obrenović, koji je zbog toga nastavio da svira u njemu, ali nije mogao da bude njegov stalni član i da ima platu za svoj angažman). S Carevcem je počela i nova epoha narodne muzike na Radio Beogradu. On je održavao mesečne audicije za pevače, na koje se prijavljivalo i do 200 kandidata, ali s obzirom na strog kriterijum, bilo je primano samo dvoje ili troje, i to ne da odmah pevaju, već da uče kako se narodna pesma peva. Tome ih je on podučavao, insistirajući na pravilnoj dikciji, tačnom tekstu i donošenju emocije koju pesma ima.
Iz sećanja pevača koji su s njim sarađivali saznajemo i njegov stav prema narodnoj pesmi. Govorio im je: „Pevaj kao što govoriš. Ako umeš pravilno da govoriš, umećeš pravilno i da pevaš”. Carevac je bio čovek koji je uradio primarnu stilizaciju naše narodne muzike. „Umio” ju je i očistio od loših uticaja kafanskog pevanja, učinio da se podjednako dopada i običnom seljaku i najučenijem čoveku, da se može pevati i u kafani i na operskoj sceni. Narodna muzika ga je opsela još u ranoj mladosti i on ju je proslavljao tokom celog života.
Od pevača koji su s Carevcem sarađivali od prvih dana pa sve do njegove smrti najznačajniji su: Danica Obrenić (1920–2004), Radmila Dimić (1922–1991), Velinka Grugurović (1926–2000), Jelena (1930) i Aleksandar Dejanović (1923–2000), Vukašin Jevtić (1913–1981), LJubovoje Vidosavljević (1921), Miodrag – Mija Popović (1916–2002) i Aleksandar Trandafilović (1930–1986). Od 1947. godine po dolasku iz Prištine s Carevčevim Narodnim orkestrom pevala je i naša Mara Đorđević (1916–2003), ali je ta saradnja trajala samo tri godine, jer je po formiranju Seksteta Dušana Radetića (1921–1965) ona bila prvi pevač koji je nastupao s tim ansamblom. Svakako, bilo je tu još mnogo pevača, od kojih su neki nastupe imali samo jedanput ili nekoliko puta, a samo mali broj njih bili su angažovani kao „stalni solisti Radio Beograda” i „pod platom”. Od solista je bila oformljena i pevačka grupa, a neki su pevali i u radio horu. Tako je program postajao sve bogatiji i raznovrsniji. Tih godina polako se u Radio Beogradu pojavljuju novi orkestri i ansambli, kao i pevači koji su svojim nastupima doprineli popularizaciji narodne muzike i ostavili neizbrisiv trag u našoj muzičkoj istoriji.
Reply With Quote
  #6  
Staro 21-07-2009, 21:30
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

05. Marine kosovske pesme iz Pančeva



Značajne stranice u istoriji pevanja na Radio Beogradu, kao i u istoriji narodne muzike uopšte, velikim slovima ispisala je velika Mara Đorđević. Rođena je 31. januara 1916. godine u Odabeštu (Rumunija), gde su joj roditelji bili na privremenom radu. Leta iste godine umro joj je otac, a majka se s njom i sinom Jovanom vratila u rodno Tetovo (Makedonija). Odrastajući u izrazito muzikalnoj porodici Mara se susrela s pesmom u najranijem detinjstvu, slušajući priče o ocu koji je bio odličan pevač, a stariji Tetovci pamtili su i dedu kao takođe vrlo muzikalnog. Mara je uvek i rado pevala ne samo na porodičnim slavljima već i po Tetovu, gde god bi je zvali. Većinu pesama naučila je od starog tetovskog pevača Noneta Grnčara, a neke i od majke i tetke. Kada je završila malu maturu, želela je da postane učiteljica. Prošla je lekarski pregled, ali nije položila prijemni ispit iz muzičkog s obrazloženjem profesora Stevana Šijačkog da „nema dovoljno razvijen sluh”. Završila je krojački zanat i 1934. godine udala se za učitelja Slobodana Đorđevića, koji je bio na službi u Tetovu, i tu su im se rodili sinovi Dragiša i Vojislav.
Po osnivanju Radio Skoplja (januar 1941) bila je raspisana audicija za pevače i Mara se, po nagovoru starijih članova porodice, prijavila. Od 85 kandidata, primljena je kao jedina pevačica. Ovog puta isti onaj profesor Šijački bio je oduševljen njenim glasom i pesmom. Kada ga je podsetila ko je, rekao joj je: „E, dete moje. Onda nisi imala sluh, a sada ti se sluh razvio”. Međutim, na Radio Skoplju pevala je veoma kratko jer je ubrzo počeo Drugi svetski rat, pa je radio-stanica bila zatvorena. Tokom rata Mara nikada i nigde nije pevala. Kad se rat završio, njen suprug dobio je službu u Prištini, gde je porodica živela od avgusta 1945. do decembra 1950. godine. Mara se priključila KUD-u „Radnički” kao solista i član hora, gde je pored tetovskih pevala i kosovske pesme, koje je učila od starijih žitelja u Prištini, a zbog sličnosti, odmah ih je zavolela. Ubrzo po otvaranju Radio Prištine (1946) postala je solista i ovog radija. Prelomni trenutak u karijeri bila joj je turneja „Radničkog” po Istri (1947). Organizator Sava Bugarčić, tadašnji direktor „Putnika”, oduševljen njenim pevanjem i do tada nedovoljno poznatim repertoarom, o njoj je obavestio Radio Beograd, na kome do tada nije bilo pevača s Kosova (ne računajući studentkinju etnomuzikologije Nadu Patrnogić iz Prizrena koja je pevala povremeno i iz hobija).
Leta 1947. godine muzički urednici Radio Beograda poslali su joj poziv za audiciju, koju je položila i oduševila članove komisije: Vlastimira Pavlovića Carevca, Maksu Popova, Boru Ilića i Đorđa Karaklajića. Posle samo nedelju dana bila je zakazana emisija i Mara je s Carevcem zapevala „uživo” ispred mikrofona Radio Beograda. Do 1950. godine, kada je njen suprug Slobodan dobio posao u Pančevu, paralelno je pevala na Radio Prištini i Radio Beogradu. Nakon preseljenja u Pančevo, gde je živela do kraja života, postala je stalni solista Radio Beograda i dobila status „radio-pevača I A klase”. Nastupala je s Carevcem, a po osnivanju seksteta Dušana Radetića, koji je imao jaku ritmičku sekciju pogodnu za kosovske pesme, muzički urednici odlučili su da bude prvi pevač koga će sekstet pratiti. Posle ukidanja Rezolucije Informbiroa (1956) Mara je s grupom najboljih radio-pevača gostovala mesec dana u Bugarskoj. Turneja je ponovljena nakon dve godine i to su jedine strane turneje na kojima je učestvovala. Pored nastupa u tadašnjoj SFRJ, u društvu kolega nastupala je i u Pančevu, najčešće u bašti Vajfertove pivare i restoranu „Slavina”.
Sve trajne snimke u Radio Beogradu Mara je snimila od 1956. do 1969. godine. Prvu ploču, grafitno-lomljivu, snimila je za zagrebački „Jugoton” 1952. godine, a ubrzo zatim još jednu. PGP RTB izdao je samo dve singl ploče, ali se 2000. godine pojavio i njen CD. Udruženje estradnih umetnika Srbije i Jugoslavije 1971. godine priznalo joj je pevački radni staž na radio-stanicama u Skoplju, Prištini i Beogradu. Otišla je u penziju i tu bi priča o pevačkoj karijeri mogla biti završena. Međutim, za pravog pevača ne postoji penzija. Naša sugrađanka Mara tada je pevala za sebe i one koji je vole. Događalo se da dok šeta s društvom uveče, čim čuje tamburaše u restoranu „Park”, uđe i bez ikakve probe, krajnje spontano, po pola sata peva na opšte zadovoljstvo i muzičara i gostiju. Često je pevala i u Klubu prosvetnih radnika, gde je njen suprug svirao prim i gitaru. Za svoj rad nikada nije dobila nijedno priznanje, ni od Radio Beograda ni od Radio Prištine. Mara Đorđević napustila nas je zauvek 22. januara 2003. godine, u 87. godini. Ostale su pesme „Oj, golube”, „Srce mi boluje”, „Karanfil se na put sprema”, „Beli lice Prizrenka devojka” i mnoge druge, koje čuvaju sećanje na ovu veliku umetnicu. Pesme koje je proslavila i zbog kojih je bila i ostala neponovljiva. Nažalost, niko u Pančevu do danas se nije setio da u znak sećanja na nju i u znak zahvalnosti neka od ulica ponese njeno ime, kada već za života nije bila proglašena zaslužnom građankom ovoga grada.
Reply With Quote
  #7  
Staro 21-07-2009, 21:32
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

06. Narodne pesme na Radio Novom Sadu



U svojoj koncepciji od samog osnivanja 29. novembra 1949. godine Radio Novi Sad imao je redakcije na pet jezika: srpskom, mađarskom, rumunskom, slovačkom i rusinskom. Pošto je fond gramofonskih ploča bio siromašan, prvih godina rada najviše muzičkih emisija činili su direktni prenosi izvođenja solista ili ansambala iz studija. U takvim uslovima redakcije su bile prinuđene da angažuju što više različitih solista i orkestara kako bi mogle da popune muzičke termine u programu. Celu produkciju u tim danima ostvarili su tamburaški orkestar i narodni gudački orkestri. Dok su solisti nastupali povremeno i tek kada bi savladali određeni program, orkestri su svirali svakodnevno, često i bez proba, što je predstavljalo izuzetan fizički i psihički napor. O kvalitetu muzičke produkcije tih dana danas je teško govoriti, jer ne postoje sačuvani zvučni dokumenti. Ostaje nam samo da se divimo entuzijazmu, hrabrosti i volji tadašnjih stvaralaca prve Muzičke produkcije Radio Novog Sada.
Pored brojnih solista, gotovo sve redakcije imale su i svoje horove i orkestre sve do 1953. godine, koja se uzima kao prekretnica u radu i datum osnivanja Muzičke produkcije. Tada su počela prva snimanja na magnetofonskim trakama, ali zbog pomanjkanja novca bili su ukinuti mnogi ansambli, pa su redakcije dospele u težak položaj jer nisu mogle da zadovolje sve veće zahteve za novim snimcima. To je rešeno povećanjem broja snimanja solista i spoljnih ansambala, a u muzičkim emisijama počela su da se pojavljuju i mnoga nova imena. Za emisije jugoslovenske narodne muzike redakcija je u prvom redu koristila sopstvene snimke (s magnetofonskih traka) s izvođačima Radio Novog Sada, a u manjoj meri i presnimke s drugih radio-stanica, pa su se u programu ovog radija pored vojvođanskih narodnih pesama čule i pesme iz ostalih krajeva SFRJ. U programu su učestvovali vokalni i instrumentalni solisti, vokalni ansambl, Tamburaški orkestar i Radio-orkestar Novog Sada, a zbog raznovrsnosti programa povremeno su bili pozivani i solisti s drugih stanica da snimaju s ansamblima Radio NS.
U prvoj deceniji rada narodne pesme na Radio Novom Sadu pevalo je oko 70 solista, na pet jezika, a mnogi izvođači često su pevali i na dva jezika ili različite muzičke žanrove (što nikako nije bio slučaj na Radio Beogradu). Među značajnijim pevačima srpske vojvođanske narodne muzike, koji su obeležili prvih 25 godina Radio Novog Sada, svakako su Veselinka Ivančević, Jelena i Aleksandar Dejanović (inače i solisti Radio Beograda), a jedan od najboljih interpretatora koje je iznedrio Radio Novi Sad svakako je neprikosnovena Julka Kerešević, poznata u čitavoj ondašnjoj Jugoslaviji. Valja pomenuti i Nadu Vodeničar (počela karijeru na Radio Beogradu), koja je jedno vreme bila i muzički urednik te radio-stanice, a svoj pečat ostavili su i Svetislav Vrbaški (predratni pevač Radio Beograda) i Mihajlo Oneščuk, koji je pevao i na rusinskom jeziku i bio solista Novosadske opere. Od pevača na jezicima nacionalnih manjina u Vojvodini poznata je Vojkica Popović Rađenović iz Banatskog Novog Sela, koja je zahvaljujući učešću na festivalima rumunske muzike u Alibunaru i Uzdinu postala solista te radio-stanice i zabeležila veliki broj trajnih snimaka.
Početkom sedamdesetih godina karijeru na Radio Novom Sadu započela je i Pančevka Julija Bisak pevajući mađarske narodne pesme prvo sama, a kasnije sa Zvonkom Bogdanom, neponovljivim interpretatorom i danas najvećom živom i aktivnom legendom vojvođanske narodne muzike. Od instrumentalista svakako najvredniji pomena jeste legendarni Janika Balaž, koji je bio koncertmajstor Velikog tamburaškog orkestra Radio Novog Sada i vodio svoj orkestar „Osam tamburaša s Petrovaradina”. U popularizaciji srpske narodne muzike iz Vojvodine veliku ulogu odigrali su melograf Sava Vukosavljev, dirigent i aranžer Velikog tamburaškog orkestra, i muzički urednik Isidor Hadnađev, kompozitor koji je napisao i udžbenike „Škola za tamburu”. Uzimajući u obzir sve probleme u radu Muzičke produkcije koje je ova radio-stanica imala, uspeh je značajan, jer je ona doprinela da se gaji i otrgne od zaborava narodna pesma u Vojvodini, pevana na pet jezika nacionalnih manjina.
Reply With Quote
  #8  
Staro 21-07-2009, 21:33
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

07. „Prve violine” i Narodni orkestri Radio Beograda



U istoriji posleratnog radio-pevanja narodne muzike na programu Radio Beograda najznačajnije mesto svakako zauzimaju dva narodna orkestra. Prvi je vodio legendarni Vlastimir Pavlović Carevac (1895–1965), dok je u drugom prva violina i šef bio nezaboravni Žarko Milanović (1921–2006), obojica pravnici po struci. Ovi orkestri ujedno su bili i zvanični orkestri na toj radio-stanici, s kojima su nastupali solisti instrumentalisti (na fruli, okarini, harmonici itd.) i radio-pevači (kako stalni solisti tako i gostujući, najčešće iz različitih kulturno-umetničkih društava i drugih radio- stanica širom tadašnje Jugoslavije). Svi zajedno činili su okosnicu Redakcije za narodnu muziku, a shodno okolnostima posle Drugog svetskog rata, i u narodnoj muzici uopšte, jer je radio bio jedini mas-medij toga doba. Odgovornost za to šta će od muzike narodu biti servirano bila je na visokom nivou; repertoar je pažljivo biran (uglavnom da bi bili podjednako zastupljeni svi narodi u SFRJ), pevači su pevali pesme iz „svog kraja”, probe su bile svakodnevne, a prolazilo je i po nekoliko meseci da bi se ista kompozicija ponovila u programu.
I Carevac i Milanović imali su svoje „male škole pevanja”, u kojima se pevačima čitao tekst i objašnjavalo šta je smisao pesme, i gde su oni učili pravilnu interpretaciju i pažnju posvećivali tome da se peva s onim naglaskom i na onom dijalektu odakle je pesma po poreklu, a šefovi orkestara naročito su insistirali na „donošenju emocije” koju pesma ima. Zbog svega navedenog razumljiv je i stav da pevači pevaju pesme iz kraja odakle su potekli, jer se smatralo da svako najbolje oseća ritam, melodiju i smisao teksta pesama s kojima je odrastao. To jeste bilo donekle tako, ali pojedini primeri pokazali su da ova tvrdnja ne mora uvek biti tačna. Bilo je pevača koji su rođeni Beograđani, a ostali su upamćeni kao neponovljivi izvođači pesama iz Vranja (Zora Drempetić), Šumadije (duet sestara Vere Radulović i Nade Jovanović) ili Bosne i Hercegovine (Nada Mamula). I Carevac i Milanović bili su zadivljeni interpretacijom navedenih pevača i s njima su ostvarili veliki broj trajnih snimaka za Zvučni arhiv Radio Beograda.
Iako su bili na istom poslu, Carevac je imao znatno drugačiji pristup pevačima nego Milanović. Bio je stariji i iskusniji, a pri tom veliki boem i čovek koji je iznad svega voleo kafanu, pa je i njegov pristup bio „umiveno i primarno stilizovano kafansko izvođenje”. Često je svirao i prema svom raspoloženju, menjajući ritam i tempo pesme u skladu s interpretacijom pevača. Postoje samo dva snimka proba Carevčevog Narodnog orkestra, iz kojih se vidi da on počinje da svira, a ostali muzičari „hvataju” melodiju i nastavljaju za njim. Sve to više je podsećalo na veselu svirku uz pesmu nego na neku strogu formu koju probe mogu imati. Ako dodamo i činjenicu da je on za svakog bio „drug” ili „čika Car” (za razliku od Milanovića, koga su oslovljavali s „gospodine”, ali i on je sve ostale tako zvao), može se lakše i jasnije razumeti njegovo poimanje narodne muzike i pravilne interpretacije. Prema svedočenju pevača, njegovih saradnika, bio je veoma strog, ponekad i grub, ali su ga svi obožavali i tvrdili da sve što su naučili, duguju njemu. Znao je odlično da proceni kom pevaču koja pesma leži, a često je na samoj probi, shodno tome, i menjao planirani repertoar za emisiju.
Žarko Milanović imao je potpuno drugačiji pristup probama i uvežbavanjima orkestra i pevača. On je takođe bio veoma strog, u svakom smislu. Probe su počinjale tako što bi uzeo intonaciju od pevača, zapisao melodiju i tekst, na licu mesta raspisao aranžman i tek tada je moglo da se svira i peva. Svakako da je i on vodio računa o svim navedenim zahtevima za pravilnu interpretaciju, ali je bio i vrlo pedantan i organizovan, a kako su govorili njegovi saradnici, po njemu su mogli da navijaju sat. Kašnjenje nije podnosio, pa se događalo da kada neko zakasni, podigne gudalo i pokaže na zidni sat, što je značilo da taj ne učestvuje u probi i emisiji.
Strogost oba šefa narodnih orkestara sasvim je razumljiva, jer su sve emisije narodne muzike na Radio Beogradu do 1953. godine bile emitovane uživo, a 1. januara 1954. počelo je i beleženje prvih snimaka, najpre za jedno emitovanje, zbog nedostatka i visoke cene magnetofonskih traka. Nakon toga one su presnimavane, a kasnije je počelo arhiviranje „trajnih snimaka za više emitovanja”. To je umnogome olakšalo dalji rad, program je dugoročnije bio planiran, a orkestar i solisti već su bili dovoljno uvežbani. Zahvaljujući angažovanju gostujućih orkestara (Miodraga Todorovića Krnjevca, Dušana Radetića, Radojke i Tineta Živkovića, Dušana Radančevića i drugih), uz proverene soliste Radio Beograda, ostajalo je više vremena za podučavanje novih pevača, a program je postao raznovrsniji i bogatiji. Tako je počela popularizacija narodne muzike u njenom najboljem svetlu, a svi orkestri i pevači redovno su nastupali u zemlji. Koncerte su imali i u Pančevu, najčešće u baštama Vajfertove pivare i kafane „Slavina” (današnji Ce-market).
Reply With Quote
  #9  
Staro 21-07-2009, 21:34
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

08. Čika-Maksina „tambura sa srcem”



Početkom 1935. godine javljaju se prvi zvanični orkestri na Radio Beogradu. Među njima se isticao Tamburaški radio-orkestar, koji je svirao samo za tu radio-stanicu, a njegov šef, čuveni Aleksandar Aranicki, nazvan je „rekorderom u pisanju nota”. Ovaj orkestar bio je toliko popularan da je, prema pisanju tadašnjeg nedeljnika „Radio Beograd”, proglašen „najboljim na svetu”. Pored toga što su uz ovaj orkestar pevali svi pevači pre rata, veoma je bitan podatak da je od samog osnivanja u njemu svirao i Pančevac Maksa Popov (1910–1973), koji će biti na njegovom čelu od 1950. pa sve do rasformiranja orkestra (1957).
Maksa Popov rođen je u Pančevu 11. jula 1910. godine od oca Arse i majke Živke. Već u drugom razredu osnovne škole zainteresovao se za muziku – od oca je uzimao tamburicu i nosio ju je u školu. Tokom odmora je svirao i vršnjaci su se okupljali oko njega, više zainteresovani za svirku nego za dečje igre. Kada je bio u momačkom dobu, otac mu je preminuo i Maksa je postao glava kuće. Da bi mogao više da pomogne porodici, otišao je „u svet” i počeo da svira po kafanama. Tada je upoznao i Jevrejina Sadika Levija, koji je imao svoj orkestar. Počeo je da svira s njima, ali nije znao note i zato je imao manju platu, a Levi je uzeo drugog muzičara da vodi orkestar. To je Maksu nateralo da iz orkestarske arhive uzme notne zapise, te je za šest meseci naučio note i postao vođa orkestra. Nešto kasnije (1930) Maksa je otišao u vojsku, gde je proveo dve godine. Kada se vratio, nastavio je da svira po beogradskim i zemunskim kafanama, ali i da mlađeg brata LJubu podučava sviranju na tamburi. Nije poznato da li je pre 1935. godine Maksa nastupao na Radio Beogradu, ali te godine postao je član Tamburaškog radio-orkestra, čiji su članovi dobijali honorare samo za nastupe i nisu bili zaposleni u radio-stanici. Kada je počeo Drugi svetski rat, odveden je u Nemačku u zarobljeništvo, odakle se vratio kao astmatičar. Po povratku na Radio dobio je stalan i plaćen posao u Tamburaškom radio-orkestru, u kome je samo svirao do 1950. godine. Kada se Aranicki odselio u Novi Sad, Maksa je postao šef. On je vodio orkestar do 1957. godine, kada je u Radio Beogradu doneta odluka da se on rasformira, a članovima je bilo preporučeno da se prebace u tamburaške orkestre u Radio Novom Sadu ili Radio Sarajevu. Maksa nije želeo da ode iz Beograda, pa je u radio-stanici nastavio da radi kao producent narodne muzike (do penzionisanja 1967. godine). Tada je oformio orkestar manjeg sastava, pod nazivom Tamburaški orkestar Makse Popova, s kojim je pratio mnoge pevače i na radiju i na turnejama, a nastavio je i da svira u restoranima i hotelima. NJegov rad s pevačima značajan je utoliko što je sarađivao i u nekoliko beogradskih kulturno-umetničkih društava kao korepetitor i mlade podučavao pevanju i sviranju. Prema svedočenjima pevača i muzičara, Maksa je bio mirne i tihe prirode, a tamburu (prim) svirao je iz srca. Bio je nežnog zdravlja, često bolešljiv, a kako su govorili, umeo je i da „kašlje u sebi”. Posle penzionisanja bolest je napredovala i 1973. godine Maksa Popov napustio je ovaj svet.
Tokom dugogodišnjeg rada Maksa je za sobom ostavio veliki broj trajnih snimaka zabeleženih za zvučni arhiv Radio Beograda. Pored aranžiranja narodnih pesama, bavio se i komponovanjem. Od njega su nam ostale mnoge komponovane pesme, koje se danas smatraju čisto narodnim, a najpoznatije su „Ala volem diku mog” i „U Banatu žito više glave”. Pored pesama, komponovao je i instrumentalne numere, među kojima se izdvajaju „Dunda kolo”, „Sremčica kolo”, „Sašino kolo” i „Srpska zora marš”. Mnoge njegove vokalno-instrumentalne kompozicije snimljene su i na gramofonske ploče onog vremena.
Postoji mnogo anegdota o Maksi Popovu. Jedna od zanimljivijih vezana je za Zorku Butaš (1914–2002), u ono vreme poznatu pevačicu. Na jednom stadionu bio je organizovan koncert radio-pevača narodne muzike, a trebalo je da ih prati Tamburaški orkestar. Međutim, kiša je padala i koncert nikako da počne. Publika nervozna, skandira i aplaudira, a Maksa se okrene prema Zorki i kaže: „Ajde, Zore, zapevajte sad vi onu vašu pesmu ’Sjaj, meseče, večeras’”. Zorka izađe na scenu, poče da peva i tog trenutka oblaci se raziđoše i mesec obasja ceo stadion tako da svi ostadoše zatečeni. Danas, 35 godina od smrti Makse Popova, nad Pančevom još nije zasjao mesec koji bi osvetlio njegovo ime i rad i učinio da se nadležni sete i neku od pančevačkih ulica nazovu po njemu.
Uspomenu na čika-Maksu, kako su ga svi zvali, najviše je gajio Tamburaški orkestar Radio Pančeva (1991–1999), a danas to čine različiti pančevački tamburaški sastavi koji tu i tamo sviraju njegovu muziku. Ostaje pitanje zašto smo zaboravili ovog skromnog i tihog čoveka. Bio je cenjen i poštovan u čitavoj ondašnjoj zemlji, a danas ga se u njegovom rodnom gradu gotovo niko ne seća ili čak i ne zna da je iz Pančeva.
Reply With Quote
  #10  
Staro 21-07-2009, 21:36
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

09. Druga generacija pevača Radio Beograda

U posleratnoj ili prvoj generaciji najistaknutiji radio-pevači bili su: Mara Đorđević, Danica Obrenić, Anđelija Milić, Ružica Protić, Zorka Butaš, Jelena Dejanović, Radmila Dimić, Velinka Grgurević, Vukašin – Vule Jevtić, Miodrag – Mija Popović, Bogdan Butaš, Rajko Rančić, LJubivoje Vidosavljević i Pavle Stefanović. Bilo je svakako i onih pevača koji su nastupali samo ponekad, a često su na Radiju pevali i pevači iz raznih kulturno-umetničkih društava iz čitave SFRJ. To je još bilo vreme pevanja uživo ili su se snimci pravili samo za jedno emitovanje. Tih godina javlja se i potreba za novim pevačima, jer je publika već bila skoro zasićena postojećim, a kako je kriterijum na audicijama i dalje bio veoma strog, nije mnogo njih dobijalo priliku da zapeva na Radiju. Tokom pedesetih i početkom šezdesetih godina dolaze novi pevači – solisti, koji se svrstavaju u tzv. drugu generaciju zlatnih glasova Radio Beograda.



Zora Drempetić (1927) došla je na Radio Beograd 1952. godine kao gotov pevač i formalno položila audiciju. Razlog za to jeste njen raniji angažman u pozorišnim komadima s pevanjem – „Zona Zamfirova” Stevana Sremca i „Koštana” Bore Stankovića, u kojima je i glumila i pevala. Dok ju je slušao kako peva pesme iz niško-vranjanskog kraja, glasoviti Carevac odustao je od svog pravila da pevač peva pesme „iz kraja odakle je potekao”. S oduševljenjem je prihvatio da Beograđanka peva taj, veoma težak i jedinstven repertoar, a ona je to opravdala svojim predivnim sopranom, kojim je izrazito lako pevala i veoma znalački ukrašavala melodiju. Kao pevač I-A klase, izabrana je da svoj glas pozajmi Selmi Karlovac za ulogu Koštane u filmu „Ciganka” (1953) Vojislava Nanovića. Film, njen glas i pesma doveli su je na sam vrh popularnosti u Bugarskoj, gde je posle više od 10 godina od prikazivanja filma bila jednako popularna, a tokom koncerta, obično na punim stadionima, publika joj je skandirala: „Koštana, Koštana!” Pevala je širom SFRJ i Evrope; svugde su sale bile prepune i dobijale je duge aplauze. U Bugarskoj je snimila svoju prvu gramofonsku ploču (kod nas svega nekoliko) i blizu 70 trajnih snimaka za Radio. NJene interpretacije pesama „Da zna’eš mori, mome”, „Otvori mi, belo Lenče” i „Sadila moma lojze” i danas se uvrštavaju u najlepše ikada otpevane vranjanske narodne pesme. Iako ima status istaknutog umetnika, Zora se sa scene povukla vrlo rano, krajem sedamdesetih godina, a i danas živi u Beogradu.



Dragomir Majkić (1933) na Radio Beograd došao je 1951. godine zahvaljujući Ivanu Ceneriću, klarinetisti u Carevčevom orkestru. On ga je zapazio na amaterskom takmičenju pevača i instrumentalista godinu dana ranije, malo pripremio i odveo na audiciju. U prvo vreme učio je pevanje i ubrzo je postao solista s repertoarom pesama iz Bosne i Hercegovine (rođen u selu Majkić Japra). Kasnije je pevao i srpske narodne pesme, starogradske i kancone. NJegov glas i način interpretacije neodoljivo su podsećali na Vukašina Jevtića, pa su ga prozvali „Vule u duplikatu”. Od mnogih pesma koje je pevao, izdvajaju se njegove interpretacije poravnih pesama „Sadih almu nasred hat mejdana”, „Svadili se orli i sokoli” i „Ašikovah tri godine dana”. Uz pevanje, radio je i kao novinar, a 27 godina bio je direktor „Jugoslovenske estrade” i glavni i odgovorni urednik istoimenog časopisa. Danas je penzioner i živi u Beogradu.



Marija Grozdanović (1929) karijeru je započela na nagovor svih onih koji su je čuli kako peva i savetovali joj da ide na audiciju Radio Beograda. Prvo je položila audiciju za Hor JNA, a zatim i na radio-stanici gde je postala radio-pevač 1956. godine. Imala je širok repertoar, ali su joj ostale najdraže vranjanske i makedonske pesme, od kojih se i danas mnogi sećaju njenog mecosoprana i izvođenja pesama: „Stojanke, belo Vranjanke”, „Stani, mome, da zaigraš” i „Magla padnala v dolina”. Na Radio Beogradu i gramofonskim pločama nema mnogo snimljenih pesma, a razlog za to jeste Marijina estradna delatnost – skoro trideset godina nastupala je širom tadašnje zemlje i Evrope s Ansamblom Radojke i Tineta Živkovića. NJena karijera trajala je dugo, a danas je penzionerka i živi u Beogradu.
Od pevača druge generacije svakako ne treba zaboraviti one koji su još veoma aktivni i popularni. Pre svega, to je Vasilija Radojčić (1936), čiji glas i dalje zvuči veoma sveže i nije se tokom godina promenio i potrošio. Isto važi i za Predraga Gojkovića Cuneta (1932), ali valja napomenuti da on nije bio pevač samo narodnih pesama, već i zabavnih, starogradskih i romansi. Veoma dugu karijeru imala je i Ivana Pandurović (1932–2002), koja je pevala srpske pesme, romanse i starogradski repertoar. Od pevača koji su bili na estradnoj sceni i radiju a iz ove su generacije treba pomenuti Ismeta Krcića (1936), koji je nezaboravno pevao narodne pesme iz Crne Gore, kao i njegovu sunarodnicu, izvrsnu i neprevaziđenu Kseniju Cicvarić (1929–1997). Nikako ne treba preskočiti Dragoljuba Lazarevića (1936–1981) pevača koji je sjajno pevao pesme iz Šumadije.
Zaključak koji se može izvući na osnovu slušanja interpretacija navedenih pevača jeste da su ove dve generacije radio-pevača obeležile vreme kada je narodna muzika bila cenjenija i s njima je doživela najsvetlije trenutke. Nikada pre njih, a ni posle njih, tako blistavo i maestralno. Ono što je kasnije došlo bilo je početak kraja lepog i pravilnog pevanja. Komercijalizacija je uzela svoj danak, od čega se narodna muzika ni do danas nije oporavila.
Reply With Quote
  #11  
Staro 21-07-2009, 21:37
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

10. Duetsko radio-pevanje i „duetomanija”

Zvanični dueti pre Drugog svetskog rata na Radio Beogradu nisu mnogo poznati, a pretpostavlja se da ih nije bilo mnogo. Pominje se duet sestre i brata Lele Đorđević i Sime Begovića, šefa tadašnjeg narodnog orkestra, koji su pevali makedonske narodne pesme, a pojavio se i dečački duet Milorad Vasiljević – Dušan Đorđević s dalmatinskim pesmama. Oni su karijeru nastavili i posle rata, a zbog svoje popularnosti zvali su ih „srpski Dalmatinci”. Ostali dueti iz predratnog perioda bili su samo jednostavan spoj dvaju pevača koji za određenu priliku izvode prikladan repertoar. Dueti koji su trajali i bili popularni na Radiju javili su se tek nakon 1945. godine.



Duet sestara Radulović, Vere (1925) i Nade (1931, udata Jovanović), pojavio se 1949. godine na Radio Beogradu 2. Nakon što je ta stanica 1950. godine zatvorena, pevači koji su želeli da pređu na Radio Beograd, morali su da ponovo polažu audiciju. To nije važilo i za ovaj vrsni duet, koji je za samo godinu dana već bio vrlo popularan i afirmisan, a one su primljene da rade i kao službenice sa stalnom platom. Repertoar dueta Radulović–Jovanović činile su pesme iz Šumadije, Vojvodine i starogradske, varoške pesme. U vreme najstrože zabrane pevanja komponovanih narodnih pesama na Radiju, one su na mala vrata donosile te pesme lukavo govoreći da su ih čule i naučile u nekom selu. Svakako, u pitanju su bile kvalitetne i u narodnom duhu pisane pesme koje su ličile na izvorne i to je moglo da prođe.
Duet Radulović–Jovanović bio je i ostao najbolji srpski duet koji je ikada pevao na ovim prostorima. U svom repertoaru nikada nisu imale lošu pesmu, bilo izvornu bilo komponovanu. Snimile su preko 150 trajnih snimaka u Radiju, sa svim ansamblima i orkestrima, a većina njih našla se i na gramofonskim pločama. Učestvovale su na mnogim takmičenjima i gostovale širom Evrope i SFRJ, a pevale su preko 30 godina i dobile status istaknutih umetnica. Nakon smrti Đorđa Karaklajića (1912–1986), idejnog tvorca ženske pevačke grupe „Šumadija”, Nada je preuzela vođstvo nad tim sastavom i bila na njegovom čelu sve do 1991. godine. Sestre Vera i Nada danas su penzionerke i žive u Beogradu.



Duet Svetlana Kondić (1939) i Gavrilo Gavrilović (1938–2007) nastao je sasvim slučajno, a i danas se svrstava u najbolje mešovite duete kod nas. Samostalno su pevali u beogradskim kulturno-umetničkim društvima još kao srednjoškolci, a u duet ih je 1956. godine spojio Ivan Cenerić, klarinetista u Carevčevom orkestru i korepetitor ovih društava. Na Radio Beograd doveo ih je tadašnji urednik za narodnu muziku i šef Seksteta Dušan Radetić (1923–1967). NJihova aktivna pevačka karijera trajala je svega pet godina, jer su se posvetili studijama i poslu, a pevanje im je bilo najveća ljubav. NJihov najveći doprinos narodnoj muzici bio je u tome što su oživeli i od zaborava sačuvali mnoge pesme iz Makedonije, kao i iz Leskovca i južne Srbije, iz zapisa etnomuzikologa Miodraga Vasiljevića (1903–1963). Nastupali su u svim krajevima tadašnje zemlje, a u zvučnom arhivu Radija i danas se čuva 30 njihovih trajnih snimaka. Svetlana Kondić-Kaurin danas je penzionerka i živi u Beogradu.



Duet Živke Milošević (1928–2002) i Jelene – Lele Aleksić (1929–2007) nastao je 1960. godine, sasvim slučajno. Otkrio ih je Pančevac Maksa Popov (1910–1973), šef Tamburaškog orkestra Radio Beograda i korepetitor beogradskog KUD-a „Polet”. Na jednoj probi, dok je Živka pevala, Lela (rodom Pančevka) sedela je pored Makse i pevušila drugi glas. Kada je Maksa to čuo, oduševio se i odveo ih je na Radio. Tada počinje blistava karijera dueta Milošević–Aleksić. NJihov repertoar bile su pesme iz Srbije i Vojvodine, pogodne za dvoglasno pevanje, kao i mnogo komponovanih narodnih pesama, ali nikada nisu prešle granicu da bi bile okarakterisane kao pevačice lakih nota i šund pesama. Aktivno su pevale preko 30 godina i za sobom ostavile više od sto trajnih snimaka, kao i gramofonskih ploča u produkciji PGP RTB-a, gde su ih nazivali „zlatne koke” jer je svaka njihova ploča bila prodata u zlatnim tiražima (100.000 komada).
Kada je reč o duetima iz perioda posle Drugog svetskog rata, treba napomenuti da ih nije bilo mnogo, pa su za potrebe programa spajani pevači-solisti. U tu grupu svakako spada duet sestara Živke Đurić i Gordane Runjajić, koje su prvo pevale ciganske pesme, a kasnije i srpske i starogradske. Bratsko-sestrinskih dueta bilo je još nekoliko: za makedonske pesme sestre Mavrovske (Dragica i Dafinka), za vojvođansku pesmu sestre Milošević (Slobodanka i LJiljana), a za pesme iz šumadijsko-jaseničkog kraja braća Tanasijević (Petar i Dragan). Svi ovi dueti bili su popularni, što je izazvalo „duetomaniju” koja je kasnije prerasla u trend, pa su pevači spajani nasumično i bez vođenja računa o harmonijskom slaganju glasova. Želja za zaradom od pevanja bila je jača i veća od želje za očuvanjem tradicije, što se i u ovom segmentu može čuti preslušavanjem pesama tih „novokomponovanih” dueta nastalih na ovaj način, koji se ne mogu ni porediti s pravim radio-duetima.
Reply With Quote
  #12  
Staro 21-07-2009, 21:39
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

11. Narodna pesma u obradi



Tokom niza godina razvoja narodne melodije očuvali su se mnogi narodni stihovi i tako je uspela da se održi veza s iskonskim narodnim izvorima. O tome svedoči i Vuk St. Karadžić: „Različno pjevanje po narodu, očevidno, da sve pjesme nijesu odma, u prvom početku svome, postale onakve kakve su, nego jedan počne i sastavi što, kako on zna, pa poslije, idući od usta do usta, raste i kiti se, a kašto i umaljuje se i kvari, jer kakogod što jedan čovjek ljepše i jasnije govori od drugoga, tako i pjesme pjeva i kazuje”. Tako je pesma u jednom momentu postala i „narodna pesma u obradi”, što predstavlja pogled nekog pojedinca na način izvođenja narodne pesme. Time je izvođenje pesme formalizovano, bez mogućnosti promene u interpretaciji, kao što se i arije u operi pevaju uvek onako kako ih je kompozitor napisao. Međutim, suština narodne muzike i u nastajanju i u izvođenju zapravo leži u stalnim promenama i potpunoj slobodi da svako može da je peva na svoj način, onako kako zna, ume, voli i želi. Elementi narodne muzičke tradicije razvijali su se naporedo: prvi je bio sakupljanje narodnih melodija, drugi njihova prezentacija, a treći i najstariji narodno izvođenje narodne muzike na terenu. Pesma se obogaćivala improvizacijom; tako su pesme nastajale i nestajale, od jedne su nastajale dve ili su se dve spajale u jednu.
Prve obrade su vezane za rad Radio Rakovice od 1924. do 1926. godine, kada su mahom operski pevači izvodili narodne pesme uz klavirsku pratnju, u harmonizaciji Jovana Frajta (bio je i izdavač notnih materijala), Jovana Srbulja i Petra Konjovića. Od osnivanja Radio Beograda (1929) pa do 1936. godine orkestri su svirali u neorganizovanom haosu, kako bilo i šta bilo, samo da ne bude tišine. S dolaskom Mihajla Vukdragovića za rukovodioca narodne muzike, energično je pokrenuta akcija uvođenja obrađenih narodnih pesama na radio programu, a na prvom konkursu pobedio je kompozitor i muzikolog LJubomir Bošnjaković, čije su obrade po stilu stvaranja bile prihvatljive, a i danas su sačuvane i aktuelne. Posle Drugog svetskog rata pojava Narodnog orkestra Vlastimira Pavlovića Carevca donela je pravo osveženje u programu Radija, a muzička pratnja dobila je organizovan i kultivisan zvuk, stilski vrlo precizan i bez dodatih folklornih elemenata stranih naroda. Carevac je stilizovao narodnu muziku kombinovano s improvizovanim načinom izvođenja i zato je ona kompozitorski bila malo usmerena, a s druge strane zvučala je potpuno neposredno i prihvatljivo za uho običnog slušaoca.
Đorđe Karaklajić, glavni muzički urednik Radija, 1957. godine osnovao je Veliki narodni orkestar, koji je imao 38 članova. Tada je počelo fabrikovanje obrađenih narodnih pesama, a i danas postoji po nekoliko snimaka iste pesme s istim aranžmanom, ali u interpretaciji različitih pevača, koji nisu smeli da unose emociju, već je bilo neophodno da je otpevaju tačno po notnom zapisu. Obrade su imale veliku podršku svih tadašnjih kompozitora koji su bili angažovani, a finansijske stimulacije na ime autorskih prava bile su vrlo primamljive. Carevčeva interpretacija sve češće je bila skidana s programa i proglašavana primitivnom improvizacijom bez organizovane pratnje, a obrade su nazivane kvalitetnom muzikom. Među tim kompozicijama bilo je i vrlo uspelih, npr. pesme u obradi Stevana Hristića, LJubomira Bošnjakovića, Milenka Živkovića, Petra Konjovića, kao i obrađena kola Milana Ristića. Usled poplave narodnih pesama u obradi, koje su učinile više zla nego dobra, nastao je veliki sukob između slušalaca i Radija. Postoje čak priče da su ljudi bacali radio-aparat (u to doba retku i skupu stvar) kroz prozor kada bi ih čuli. Kako Radio nije mogao da izdrži da bude u stalnoj opoziciji sa željama slušalaca, obrade su potpuno skinute s programa krajem šezdesetih i stvoren je brisan prostor u koji je uletela novokomponovana narodna muzika s gramofonskih ploča. Treba napomenuti da je produkcija ploča bila i alternativa Radiju; radio-pevači bili su ređe snimani jer je to bilo rezervisano za one pesme i pevače koji nisu zadovoljavali kriterijume Radija i javnog izvođenja, a njihove ploče bile su za individualno slušanje.
Obrade su u početku pevali školovani, operski i solo pevači, ali dobro je bilo to što su ih kasnije izvodili i pevači narodne muzike. Oni su im davali prirodan prizvuk, jer narodna pesma, po svim svojim obeležjima, nije savršenstvo već težnja ka savršenom. Kao što neprirodno zvuči kada opersku ariju peva neškolovan pevač, tako je i kada operski pevači izvode narodnu pesmu. Glas i sluh svakako su najbitniji, ali za operu je potrebna tehnika, dok se narodna pesma peva srcem, i tu niko nije mogao da prevari slušaoce. Uživanje u pevanju, praćenje pevanja i samo pevanje kod čoveka predstavljaju objektivnu umetničku i životnu potrebu, što važi i za zabavu. Prva je potreba za saznanjem muzičkih narodnih umetničkih dostignuća, a druga je svakodnevna potreba za vrstom muzičke zabave izgrađenom po današnjem ukusu. Današnje kompozicije u nazovinarodnom duhu, s primesama stranih melosa, kao muzika za zabavu još su u prodoru i ne treba brinuti za njihovo mesto, ali za mesto narodne muzičke umetnosti u javnosti danas zaista ima mnogo razloga za zabrinutost
Reply With Quote
  #13  
Staro 21-07-2009, 21:39
_maestro_'s Avatar
_maestro_ _maestro_ je odsutan trenutno
Vrlo opaki diskutant
 
Registriran: Oct 2006
Postovi: 7,636
_maestro_ zrači veličanstvenom aurom_maestro_ zrači veličanstvenom aurom 156
Uobičajeno

Quote:
Originally Posted by IvanZU Vidi Post
03. 0kupacija i „oslobođeni” mikrofon Radio Beograda

Beograd je bombardovan 6. aprila 1941. godine, u vreme dok je trajala emisija narodne muzike na Radio Beogradu. Ubrzo su ga Nemci potpuno preuzeli. Iako je period od 1941. do 1944. godine istraživačima najmanje poznat i iz tog doba ima najmanje pisanih dokumenata...
hmmm... ne treba prešutjeti niti detalj da je upravo radio beograd tih godina prvi u javnosti emitirao i isfurao i mega-hit LILI MARLEN, koja je kasnije postala neslužbenom himnom njemačkih vojnika po svim frontama u europi.
__________________
U meni trepti panonska duša i volim svojih didova svit
Reply With Quote
  #14  
Staro 21-07-2009, 21:40
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

12. Komercijalizacija narodne muzike i odumiranje radio-pevanja



Kao početak nestajanja klasičnog radio-pevanja uzima se vreme nakon smrti Vlastimira Pavlovića Carevca 1965. godine, kada muzički tokovi kreću u drugom pravcu. Skidanjem makedonskih, slovenačkih i dalmatinskih pesama s programa Radio Beograda i repertoar za pevače je smanjen. U emisijama narodne muzike počinju da se pojavljuju nove, to jest komponovane narodne pesme s gramofonskih ploča, a sve manje se obraća pažnja na izražajnost, glas i samo pevanje. Orkestri, da bi opstali, počinju da se prilagođavaju i prihvataju pevače koje traže organizatori različitih nastupa, bez obzira na to da li su kvalitetni ili ne, sve pod izgovorom da „publika voli baš te pevače”. Na taj način stvorena je lažna slika o tome šta narod voli, iza čega se, u stvari, krila ideja da je nastupilo vreme da se „od pesme živi”, nasuprot pređašnjem mišljenju radio-pevača da se „za pesmu živi”. Glas i pevanje sve češće su samo prateći element novih pevača, koji sve više preuzimaju ulogu i zabavljača, što za radio-pevače, nenaviknute na takav način rada, postaje deprimirajuće i neki od njih se polako povlače iz javnog života. Sve ređe prihvataju pozive i javne nastupe, shvativši da je došlo novo vreme, drugačije od onog kada su glas i interpretacija bili najvažniji aduti jednog pevača i na osnovu čega se procenjivalo da li je neko pevač ili bi to samo želeo da bude. Najsnalažljiviji se prilagođavaju i pokušavaju da zadrže prave vrednosti umetničkog izraza, dok se oni manje snalažljivi nadaju da je to samo prolazan talas i čekaju da prođe, ali uzalud. Posledice tog stava i danas su vidljive, što je uslovilo da ima sve manje pravih i dobrih pevača koji ne mogu da dođu do izražaja od novokomponovanog primitivizma. I dok se nekada pesma slušala, danas se sve više gleda.
Pedesetih i šezdesetih godina koncerti narodne muzike priređivani su na Kolarčevom narodnom univerzitetu, jedinom mestu gde je publika imala priliku da uživo sluša pevače Radio Beograda i goste iz drugih gradova tadašnje Jugoslavije. Koncerti su bili osmišljeni kao nastup više pevača odabranih prema koncepciji koncerta, koja se zasnivala na ravnomernoj zastupljenosti melosa uglavnom iz svih krajeva SFRJ. Zatim se otvara i Dom sindikata, a počinju da se organizuju i solistički koncerti, što je zahtevalo da pevači budu i šoumeni kako se publika ne bi dosađivala. Takvoj promeni mnogo je doprineo i PGP RTB, koji je od pevača pravio zvezde i doveo do pravljenja razlike ko je od koga bolji, dok su do tada svi smatrani jednako dobrim. Strogost i krutost muzičkih urednika Radio Beograda takođe su doprineli odumiranju kvalitetnog pevanja, jer se insistiralo na pevanju isključivo izvornih narodnih i gradskih pesama, bez mogućnosti da se u programu čuju i kvalitetne kompozicije u duhu narodnog melosa. To je kod običnih slušalaca izazvalo dosadu i zasićenje istim repertoarom. Kada su s programa skinute narodne pesme u obradi, otvoren je prostor za muziku s gramofonskih ploča.
Posle Carevčeve smrti (1965.godine), na Radio su došli Dušica Stefanović-Bilkić, Silvana Armenulić (pravo ime Zilha Barjaktarević), Lepa Lukić (rođena Mušović), Jordan Nikolić, Staniša Stošić i Predrag Živković Tozovac, a početkom sedamdesetih najznačajniji su bili Merima NJegomir (rođena Kurtiš), Ivanka Stefanović, Vera Ivković i Gordana Stojićević. Oni su za Radio snimali trajne snimke narodnih pesama, ali nikada nisu pevali uživo, niti su imali školu i časove pevanja, koji su za vreme Carevca bili obavezni za sve pevače. Rad s interpretatorima nastavio je šef Narodnog orkestra Žarko Milanović. Međutim, sve je to smatrano „starom školom”, a novopridošli muzički urednici tom načinu rada nisu pridavali mnogo značaja, što je pevače nateralo da se sve više bave estradnim nastupima i snimanjem gramofonskih ploča. Nastaje trka za nastupe i koncerte i počinje korupcija u muzičkoj produkciji i podilaženje ukusu neobrazovane publike, pod izgovorom da je dosta akademizma i da običan narod treba da se zabavlja. Značajan faktor u svemu bilo je vreme u kome se narod već oporavio od Drugog svetskog rata i želeo je da se zabavi i da im pevači pevaju u kafani za stolom. To do tada nije bila praksa. Opstali su oni koji su bili manje kvalitetni, ali su želeli da se pokažu, dok je pravim radio-pevačima bilo zabranjeno da pevaju u kafanama.
Svako vreme nosi svoje dobre i loše strane. Promene su neminovne, ali uvek moraju biti usmeravane stručno i planirano. Da li su one u vreme sedamdesetih bile takve, videlo se tek kasnije. Narodna pesma uvek je odslikavala vreme u kome je nastala. Postalo je staromodno pevati o ljubavi među šljivama i kukuruzima, jer to nikoga više nije interesovalo. Kompozitori su u traženju aktuelnih tema i melodija otišli toliko daleko da se narodna pesma pretvorila u zabavnu muziku, a tekstovi postali sve prostiji i banalniji. Pojavila bi se poneka pesma koja je imala korene u narodnom folkloru i takve kompozicije su opstale. A onda se 1980. godine pojavila Lepa Brena i tada je narodna muzika doživela svoj veliki krah od koga se ni do danas nije oporavila

THE END

autor: SAŠA JANOŠ
Reply With Quote
  #15  
Staro 21-07-2009, 21:44
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

..evo, zanimljivo štivo za ove sparne dane, a nadam se da će potaknut na kvalitetnu raspravu vezanu za onaj dio kojim se svi tu bavimo...

...prvenstveno zato sam to stavio u ovaj podforum...da ne bismo i mi doživjeli za 5o god. da smo istorija...ugašena istorija....
Reply With Quote
  #16  
Staro 21-07-2009, 21:53
_maestro_'s Avatar
_maestro_ _maestro_ je odsutan trenutno
Vrlo opaki diskutant
 
Registriran: Oct 2006
Postovi: 7,636
_maestro_ zrači veličanstvenom aurom_maestro_ zrači veličanstvenom aurom 156
Uobičajeno od pojedinaca sve zavisi

Quote:
Originally Posted by IvanZU Vidi Post
.....da ne bismo i mi doživjeli za 5o god. da smo istorija...ugašena istorija....
pa prvi, generalni dojam iz svega ovog texta što si postavio ovdje je da se uvijek sve svodilo na inicijativu i aktivnost nekog pojedinca...

bez obzira jel to bio carevac, koji je vodio stvari u svoje vrijeme, a kad je otišao, sve je krenulo nekim drugim smjerom... ili to bio alexandar aranicki, u čije vrijeme je radio beograd imao svoj tamburaški orkestar, s perom tumbasom, milošem malim i takvim imenima kao članovima... čim je aranicki stao sa svojim vođenjem orkestra, nestalo je i tambure na radio beogradu...


tamburaški orkestar radio beograda. pored tumbasa sjedi dirigent aleksandar aranicki. lijevo gore u kutu slike je mali miloš...

na kraju krajeva i ovaj forum je pokrenuo pojedinac. ako se on jednog dana prestane baviti forumom, i vi biste mogli svojim unucima pričati kako je jednom bio jedan tamburaški forum...
__________________
U meni trepti panonska duša i volim svojih didova svit

Last edited by _maestro_; 21-07-2009 at 22:00.
Reply With Quote
  #17  
Staro 21-07-2009, 22:24
tamish's Avatar
tamish tamish je odsutan trenutno
Moderator
 
Registriran: May 2006
Postovi: 3,373
tamish zrači veličanstvenom auromtamish zrači veličanstvenom aurom 180
Uobičajeno ...površno čitanje, Maestro...

Quote:
Originally Posted by _maestro_ Vidi Post
hmmm... ne treba prešutjeti niti detalj da je upravo radio beograd tih godina prvi u javnosti emitirao i isfurao i mega-hit LILI MARLEN, koja je kasnije postala neslužbenom himnom njemačkih vojnika po svim frontama u europi.
EDIT: ubačen quote

Quote:
Originally Posted by IvanZU Vidi Post
02. Iz kafane pred mikrofon Radio Beograda

A onda je došao rat i Nemci su preuzeli Radio Beograd.


Hmmmm...ko je onda lansirao Lili Marlen?
__________________

Četir' konja debela u pesmu si uprezala !
Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala !
Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača,
a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče !

...galerija slika tambura...klik

https://www.facebook.com/ZbirkaTambura

Last edited by tamish; 21-07-2009 at 23:15. Razlog: ...preglednosti radi...
Reply With Quote
  #18  
Staro 21-07-2009, 22:24
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

Quote:
Originally Posted by _maestro_ Vidi Post
... čim je aranicki stao sa svojim vođenjem orkestra, nestalo je i tambure na radio beogradu...
..ne, posle aranickog je orkestar vodio maxa popov, do rasformiranja 1957...
Reply With Quote
  #19  
Staro 21-07-2009, 22:28
_maestro_'s Avatar
_maestro_ _maestro_ je odsutan trenutno
Vrlo opaki diskutant
 
Registriran: Oct 2006
Postovi: 7,636
_maestro_ zrači veličanstvenom aurom_maestro_ zrači veličanstvenom aurom 156
Uobičajeno

Quote:
Originally Posted by IvanZU Vidi Post
12. Komercijalizacija narodne muzike i odumiranje radio-pevanja.
.. Postalo je staromodno pevati o ljubavi među šljivama i kukuruzima, jer to nikoga više nije interesovalo.
heheee... mi tamburaši smo još uvijek staromodni. mi i dalje vrlo često tepemo o snašama, bećarima, salašima, konjima.... o šljivicima i kukuruzu.

promjena koja je zahvatila narodnjake prije 30-40 godina još nije doprla do nas. uglavnom...

jedino je bitno, ako nas zahvati to događanje "aktualizacije i modernizacije motiva našeg stvaralaštva" da poučeni primjerom narodnjaka ne odemo u zastranjenje u kakvo su oni otišli.
pa sad 40 godina poslije pojave tozovca i 30 godina nakon prvog nastupa lepe brene imao turbo folkloraše...
__________________
U meni trepti panonska duša i volim svojih didova svit
Reply With Quote
  #20  
Staro 21-07-2009, 22:32
tamish's Avatar
tamish tamish je odsutan trenutno
Moderator
 
Registriran: May 2006
Postovi: 3,373
tamish zrači veličanstvenom auromtamish zrači veličanstvenom aurom 180
Uobičajeno Ma, bravoo!

Odlično urađeno, Ivane!
__________________

Četir' konja debela u pesmu si uprezala !
Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala !
Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača,
a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče !

...galerija slika tambura...klik

https://www.facebook.com/ZbirkaTambura
Reply With Quote
Reply

Opcije Teme
Način Prikaza

Pravila Postanja
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Prijeđi Na


Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 09:53 sati.


Powered by vBulletin Version 3.8.1 (hrvatski)
Copyright ©2000 - 2024, Jelsoft Enterprises Ltd.

Sve poruke koje su nastale kao dio rasprava (uključujući sve poruke na profilima i grupama), kao i mišljenja, savjeti, tvrdnje i izjave ili druge informacije sadržane u bilo kojoj napisanoj poruci na forum.tambura.com.hr-u ili prenesene od treće strane, odgovornost su autora poruke, a ne forum.tambura.com.hr-a, osim u slučaju kada je tambura.com.hr naveden kao autor poruke. Ukoliko je pojedina poruka objavljena ili prenesena unutar forum.tambura.com.hr domene, objavljivanje poruke ni u kom slučaju ne znači da je na bilo koji način od strane forum.tambura.com.hr-a verficirana točnost, potpunost ili korisnost objavljene poruke. forum.tambura.com.hr potiče posjetitelje i članove foruma na prijavu svih poruka nepoželjnog sadržaja na adresu webmaster@tambura.com.hr. Forum nije pod stalnim nadzorom.