Forums  

Go Back   Forums > Instrumenti i oprema > Majstori glazbalari

Reply
 
Opcije Teme Način Prikaza
  #1  
Staro 27-10-2013, 20:52
jadran jadran je odsutan trenutno
Mlađi diskutant
 
Registriran: Dec 2008
Postovi: 54
jadran je na dobrom putu 18
Uobičajeno Trgovina glazbalima Tomay i Tkalčić, Ilica 49, Zagreb

Evo i članka o Trgovini glazbalima Tomay i Tkalčić na koji sam posebno ponosan jer obrađuje i Ivana Weisera možda jednog od prvih ozbiljnijih graditelja tambura u Zagrebu. Članak je izašao u Hrvatskoj reviji br.4 2010.

TRGOVINA GLAZBALIMA TOMAY I TKALČIĆ – NASLJEDNICI IVANA WEISERA I NJIHOV KRUG

Jadran Jeić, knjižničar i glazbenik iz Zagreba, ponovo se javio prilogom iz povijesti zagrebačkoga glazbalarstva i glazbenoga pa i komunalnoga života uopće, za koji je i prikupio ilustracije.

Kuhač i Weiser

Istražujući stare zagrebačke majstore glazbalare (glazbilare) više puta sam naišao na ime trgovine Tomay i Tkalčić. Neko vrijeme jedino sam znao njezinu adresu – Ilica 49 (krajem 1930-ih ondje je izgrađena zgrada Matice hrvatskih obrtnika). Premda nije bila izraženije oglašavana u dnevnom tisku, ta je trgovina imala važnu ulogu u glazbenoj kulturi Zagreba, a zanimljiva je i zbog brojnih promjena vlasnika i njihova značaja. Kao i u slučaju Tvornice tamburica Terezije Kovačić, malo je dostupnih podataka o vlasnicima trgovine, još manje o njezinu radu. Krenuo sam od bilješke Franje Kuhača u njegovu Biografskom slovniku koji se čuva u Arhivu HAZU-a u Zagrebu. Prvo ime na koje sam naišao bilo je ono Ivana (Johanna) Weisera iz Zagreba, na adresi Ilica 49 (stari broj 609/II). O tom poznatom »meštru glazbala« Kuhač je, naime, zapisao: »između stručnih graditelja glazbala mogao bih gospodina Ivana Veizera nazvati amatom tambura jer mu je tamburin zvuk vanredno liep i zvonak, te jer se trsi, ne bi li pojedine dielove tamburne uredio liepo i razmjerno, a ipak zadržao vjerno – koliko se sama dade – prvotni joj oblik.« U tom sam djelu prvi put sreo prezimena Tomay i Tkalčić, nasljednike »trgovine raznim glazbalima Ivana Weisera« Zanimljivo je da je sâm Kuhač u Slovniku pribilježio: »pitaj Tkalčića je li je Veizer u Zagrebu umro i kada?«
Na početku ću, stoga, pokušati ocrtati životopis, čini se, jednoga od starijih majstora glazbalara u Zagrebu. Ivan (Johann) Weiser kršten je 16. svibnja 1809. u župi Sv. Marije u Zagrebu. Roditelji Antun Weiser i Ana Tomrač označeni su kao zavičajnici. O Ivanovu djetinjstvu te o tomu gdje je naučio zanat nema podataka, no zna se da se oženio Anom Ričko (rođena 1807.) iz Ehrenhausena u Austriji. Njihova kći Ludmilla Weiser bila je poznata hrvatska violinska virtuozica. Ivan Weiser izrađivao je svoja glazbala najvjerojatnije sam, a trgovinu i stan imao je na spomenutoj adresi. Kuhač, nadalje, piše da je prilikom Bečke opće izložbe 1873. neki profesor iz sveučilišnog grada Dorpta (danas Tartu u Estoniji) poslan u Zagreb da »med inimi stvarmi kupi i od Veizera nekoliko tambura za ondješnji muzej«. S Weiserovim tamburicama zasigurno su se prethodno susreli prilikom turneje njegove kćeri Ludmille po tadašnoj Rusiji 1868., u kojoj je i sam sudjelovao. Stoga Kuhač piše da: »Veizerova glazbala poznaje tudjina više nego li domovina«
Potaknut tim saznanjima pretpostavio sam da bi se u zagrebačkom Etnografskom muzeju, u sklopu Zbirke narodnih glazbala Franje Kuhača, moglo čuvati i koje Weiserovo glazbalo. I doista, ondje se čuva i jedna tamburica primašica Farkaševa sustava, u izvrsnom stanju i s jasno vidljivom oznakom »J. Weiser Agram«. Premda je Weiser vjerojatno bio jedan od prvih majstora koji se »ozbiljnije« bavio izradom tih kasnije popularnih narodnih glazbala, ostao je relativno neistražen – po svem sudeći zato što je prethodio procvatu tamburaške proizvodnje koji se zbio krajem XIX. st. Kako bilo, umrijevši u Zagrebu 16. svibnja 1884. od upale pluća, pokopan je na Mirogoju. U objavi tiskanoj u Agramer Zeitungu stoji: »Zahvala za opće sudjelovanje povodom pokopa svoga nezaboravnog supruga Johanna Weisera. Zahvaljuje Anna Weiser«.

Tomay i Tkalčić

Nakon Weiserove smrti trgovinu su – otkupivši je početkom srpnja iste godine od njegove udovicei – preuzeli Franjo pl. Tomay Tuminskiii i Lavoslav Tkalčić. Franjin stariji brat Vilibald (Vilim) istodobno je postavljen za opunomoćenika – upravo on, po svem sudeći, kasnije će se najviše njome baviti. Franjo Tomay kršten je 3. svibnja 1850. u župi Sv. Nikole u Varaždinu. Roditelji su mu bili Antun pl. Tomay (10. rujna 1809. – 24. svibnja 1888.), poznati varaždinski učitelj na Kraljevskoj glavnoj narodnoj školi, i Antonia Carrara (10. lipnja 1823. – 15. veljače 1893.), rodom iz Milana. Kako se navodi, Franjo Tomay bio je posjednik, trgovac drvom, odbornik Hrvatske dionične vjeresijske banke i promicatelj rada Hrvatskoga glazbenoga zavoda, a njegova supruga bila je Paula Rosbacher (1866.–1929.); prema adresaru iz 1902. stanovao je u Ilici 34. Koliko je bio uključen u svagdašnje poslove oko izrade glazbala nije mi poznato, no sigurno je bio ugledan zagrebački gospodarstvenik. U Zagrebu je i umro 4. studenoga 1926. (u to je doba stanovao u Palmotićevoj 20).
Uz rad trgovine u Ilici 49 od samoga je početka povezan i poznati Zagrepčanin samoborskoga podrijetla Lavoslav Tkalčić, rođen 21.10.1849., po svem sudeći u Zagrebu.iii Roditelji su mu bili Mihael Tkalčić, samoborski stolar, i Ana Leskošek. Godine 1857. stanovali su u Novoj Vesi 93, a 1870. na Opatovini 106. Lavoslav je bio model stolar, glazbenik i majstor glazbalar. Svirao je rog, trombon, a violončelo je izučio kod profesora Ivana Oertla u zagrebačkom Hrvatskom glazbenom zavodu, gdje je polazio i Kraljevsku gimnaziju (zajedno s Franjom Tomayem). Dne 30. studenoga 1876. oženio se u župi sv. Marka Franjicom Kovačić (1852.–1927.), nakon čega je s obitelji stanovao u Ilici 81. Za gradonačelnika Adolfa pl. Mošinskoga, kao član Čiste stranke prava 1896. postao je gradski zastupnik. Sudeći prema Zapisnicima sjednica gradskog zastupstva svoj je posao savjesno obavljao do 1901., kada je Zastupstvo napustio. Bio je aktivni član, a nakon 1886. kraće vrijeme i predsjednik Diletantskoga (Dobrovoljnoga) orkestra Hrvatskoga sokola, u kojem je svirao trombon i violončelo. Umro je 29. ožujka 1926. u Zagrebu.
Taj orkestar s povjesničarem Vjekoslavom Klaićem osnovao je 1881. spomenuti Franjin brat i opunomoćenik Vilim pl. Tomay. Kršten 6. lipnja 1848. u varaždinskoj župi Sv. Nikole, 6. kolovoza 1871. u župi Sv. Marka u Zagrebu oženio se Draginjom Gavrilović, kćerkom pravnika Uroša Gavrilovića iz Petrinjske ulice, rođenom 1850. Vilim je također bio glazbenik (trubač), pa i ne čudi što se prihvatio proizvodnje glazbala. Osim uloge u osnivanju orkestra, bio je član Hrvatskoga sokola, a 1890. postao je – s kapelnikom Antunom Stöcklom, učiteljem glazbene učione Hrvatskoga glazbenoga zavoda – vođom glazbe Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva u Zagrebu. Bio je k tomu blagajnik-amater Hrvatskoga glazbenog zavoda (1897.–1913.). Nakon što se 6. travnja 1913. oženio po drugi put, umro je već 24. lipnja te godine pa je i on pokopan na Mirogoju.

Vergles, Gregurović i Lončar

Njegova udovica Marija Tomay, rođena Vergles (Bergles), rođena je 6. prosinca 1873. u Podčetrtku u Sloveniji. Otac joj je bio soboslikar Matija Vergles. Marija je bila vlasnica tvrtke Tomay i Tkalčić od listopada 1901., kada je također kao prokurista preuzela svojega budućega supruga Vilima. O njezinu životu ima malo podataka. Poznato mi je da je 2. ožujka 1926. Skupština zastupstva slobodnoga i kraljevskoga grada Zagreba odobrila »izbor Marije Tomay za gradsku sestru pomoćnicu uz oprost od kvalifikacije« te da je umrijevši 4. listopada 1943. pokopana na Mirogoju. Međutim, još 1917. godine ona je trgovinu prodala Vilmi (Vilki) Gregurović rođenoj Noršić, rođenoj 14. prosinca 1882. u Tuhelju. Njezini su roditelji bili Ivan Noršić, krojač, i Marija Rihter, a po zanimanju je bila »inkasatorica«. Umrla je 13. kolovoza 1975. u Zagrebu. Kako bilo, Vilma se – vjerojatno 1928. – preudala za Ljudevita Lončara, rođenoga 23. kolovoza 1898. u obitelji Andrije Lončara, sitničara, i Anastazije Taboršak, rodom iz Hrvatskog Zagorja. On je bio poslovođa (od 1919.), a od 1928. i posljednji vlasnik naše trgovine u Ilici 49, koju je već 1931. likvidirao. Umro je u Zagrebu 9. ožujka 1988.
Reply With Quote
  #2  
Staro 27-10-2013, 20:53
jadran jadran je odsutan trenutno
Mlađi diskutant
 
Registriran: Dec 2008
Postovi: 54
jadran je na dobrom putu 18
Uobičajeno

Nazivi, poslovna i glazbena djelatnost

Toliko o vlasnicima trgovine glazbalima u Ilici 49, napišimo koju riječ i o njezinoj djelatnosti. Kako se može zaključiti, Ivan Weiser pokrenuo ju je između 1830. i 1870. Nakon njega posao su preuzeli Tomay i Tkalčić, kojom prigodom je u Obzoru od 5. srpnja 1884. izašao oglas prema kojemu Tomay i Tkalčić »časte se ovime svim p.n. prijateljem glasbe objaviti da su udovici pok. Ivana Weisera odkupili posao sa glasbeninami, da će isti posve novo prema zahtjevom velegradskim sa svim u tu struku spadajućim predmeti, providiti, a da popravke svek ruke uz jamstvo i najnižu cijenu već sada preuzimaju. Osobito upozoruju veleštovano obćinstvo na svoje skroz novo skladište žicâ i strunâ najbolje i najčišće vrsti«.
Budući da je Lavoslav Tkalčić bio stolar i majstor glazbalar, a Franjo Tomay trgovac drvom i suvlasnik (ili barem upravitelj) parne pilane, vjerojatno nisu imali teškoća s nabavkom drveta za izradu glazbenih instrumenata, a po svem sudeći niti s financijskom likvidnošću. Naime, primjerice, 11. prosinca 1897. Franjo je od Gradske općine petrinjske na dražbi kupio čak 777 hrastova po cijeni od 16 877 forinti i 77 novčića. To je svakako bila iznimna svota novca, budući da je 1898. u susjednoj Tvornici Terezije Kovačić najfinija tambura bisernica s ebanovinom i strojem (mašinicama) stajala 15 forinti.
S druge strane, u dnevnom tisku nisam naišao na veći broj reklama vezanih uz trgovinu Tomay i Tkalčić. Vjerujem da za to nije bilo potrebe, budući da su preuzeli već uhodanu trgovinu. Kako se vidi iz oglasa, trgovina se, osim proizvodnjom i prodajom svakovrsnih instrumenata, bavila i prodajom popratnoga glazbenoga pribora. Međutim, trgovina je na još poneki način pridonosila zagrebačkom glazbenom životu. Upravo posredstvom nje upoznali su se Franz Wagner, skladatelj i promicatelj citaraške glazbe, i učenica mu Marija Štern, a to je bilo i mjesto na kojemu su se mogle nabaviti ulaznice za koncerte poznatih glazbenika, primjerice za nastup austrijskoga pijanista Alfreda Grünfelda u rujnu 1888. i slovenskoga kontrabasista Blaža Fišera u prosincu te godine.
Zbog rečene promjene vlasnika, od listopada 1901. tvrtka je nosila naziv »Marija Vergles trgovina glazbila«, a od prosinca 1913. – nedugo nakon vjenčanja s Vilimom – »Marija Vergles udata Tomay trgovina glazbala«. O Marijinoj prodaji tvrke Vilmi Gregurović sačuvan je i kupoprodajni ugovor od 18. listopada 1917., u kojemu među ostalim stoji »Ja Marija Tomay, vlastnica trg. tvrtke M. Tomay, trgovina glazbila u Zagrebu, prodala sam svoju spomenutu trgovinu g. Vilmi Gregurović, te joj dozvolila, da može i nadalje voditi tvrtku pod gornjim nazivom«. Isto tako, Vilma se obvezala: »Ja ću gornju tvrtku voditi pod naslovom M. Tomay nasljednik trgovine glazbila u Zagrebu V. Gregurović, te ću tu tvrtku potpisivati…«. Ugovor je sastavljen kod poznatoga zagrebačkoga kraljevskoga javnoga bilježnika Milana Mihaljinca. Kao što se vidi, tvrtka i dalje zadržava prezime Tomay, vjerojatno zbog stečenoga ugleda.
Vilma Gregurović obrtnu je iskaznicu izvadila u listopadu 1917., a 20. kolovoza 1919. za poslovođu je postavila budućega supruga Ljudevita Lončara »kojega je punoljetnost i sposobnost dokazana«, a nadalje je »tom poslu vještak, glasbi i robi«. U to vrijeme trgovina »M. Tomay naslj. V. Gregurović« izlaže i na I. zagrebačkom velikom sajmu (1922.). Nakon što je 1928. Vilma napustila posao u Ljudevitovu korist, prema prijavi iz svibnja te godine poduzeće se zove »Tomay nasljed. Lj. Lončar, specijalna trgovina glazbala«.
Postavši vlasnikom, Ljudevit je iste godine za poslovođu postavio majstora Stjepana Seitzai, koji je pritom svoju sposobnost dokazao svjedodžbom poznatoga glazbalara Karla (Karola) Raaba iz Sombora. Zanimljivo je da je Ljudevit Lončar uskoro zaradio kaznenu prijavu zato što je Seitz glazbala izrađivao kod kuće, a ne na radnom mjesto poslovođe. Zbog tih komplikacija Seitz je otpušten već 13. listopada 1928. Na mjestu poslovođe potom je zaposlen Ivan Pipinić, rođen u Bribiru 24. lipnja 1866., koji je svoju »sposobnost za samostalno vođenje glazbilarskog obrta« dokazao izjavom glazbalarskoga obrtnika Mirka Königa (Tvornica Terezija Kovačić), prema kojemu je »bio kod njega kao glazbilarski pomoćnik uposlen četrnajst do petmajst godina prije godine 1907.« Kasnije je Pipinić imao samostalni obrt u Marovskoj ulici 21 (današnja Masarykova).
Posljednji nadnevak u povijesti ove dugovječne trgovine glazbalima je 28. lipnja 1931., nadnevak dopisa Ljudevita Lončara tzv. Gradskom načelstvu: »Ovime čast mi je izvijestiti Vas da sam današnjim danom napustio vodjenje mojega obrta u Ilici Br. 49 pod: Kao vlasnik firme Tomay«.
Reply With Quote
  #3  
Staro 27-10-2013, 20:55
jadran jadran je odsutan trenutno
Mlađi diskutant
 
Registriran: Dec 2008
Postovi: 54
jadran je na dobrom putu 18
Uobičajeno

Ludmilla Weiser

Osim vlasnika i uže poslovne djelatnosti trgovine u Ilici 49, pozornost zaslužuje i širi krug s njome povezanih osoba. Spomenuta violinistica Ludmilla, kći Ivana Weisera i Ane rođene Ričko, krštena je 9. kolovoza 1847. O njoj je, još 1940., Antun Goglia pisao u reviji Društva Zagrepčana Zagreb. Prema njemu, violinu je 1856.–1862. učila kod Antuna Schwarza u zagrebačkoj Glazbenoj učioni Društva prijatelja glazbe, a teoriju kod Vatroslava Lichteneggera. Njezin školski kolega bio je i poznati violinist te skladatelj Gjuro Eisenhuth. Zbog iznimnoga talenta i lošega imovinskoga stanja roditelja, ravnateljstvo Glazbenoga društva (Musikverein) odobrilo joj je stipendiju od 180 forinti za školovanje na konzervatoriju u Beču, gdje je studirala kod pedagoga Georga Helmesberga. Usporedno je održavala koncerte po domovini i inozemstvu. Tako o koncertu održanom 7. listopada 1863. u Zagrebu Agramer Zeitung piše: »Ona je u svim tim komadima, koji su zbog svojih poteškoća, mjerilo za umjetničku sposobnost izvođača, dokazala svoju darovitost i tehničko savršenstvo. Umjetnici predstoji velika budućnost, što joj od srca želimo.« Zanimljiva je i njezina ruska turneja 1868. koju je potaknuo knjigotiskar i nakladnik Abel Lukšić, a u kojoj je sudjelovalo više hrvatskih umjetnika uključujući Irmu pl. Terputec-Tereer. S Ludmillom je putovao i njezin otac Ivan, ponijevši vjerojatno i poneku tamburicu vlastite izrade. O svemu tomu, primjerice, piše list Dragoljub 1868.: »Javismo, da je naša zemljakinja, gdčna. Ljudmila Vaizerova sa svojim otcem otišla u družtvu slavenskih artista, koje je poveo g. Abel Lukšić, da daju koncerte po Rusiji; to družtvo se je radi neuspjeha razišlo već u Vilni, te je spomenuta naša Zagrebkinja prisiljena bila na violini davati koncerte na svoju ruku. Ona to podhvati kao ,hrvatska umjetnica’ i to posve dobrim uspjehom odmah kod srodne sjeverne braće Rusa.« U tom je listu objavljeno i Ludmillino pismo majci o zemljama koje je posjetila, uspješnim koncertima i daljnim planovima. Među ostalim, o spomenutom gradu Dorptu (danas Tartu) napisala je: »Dorpat je glavni grad u Livlandu ima jedno od najznamenitijih sveučilišta u Rusiji, preko 680 slušatelja, a to su ti ne golobradi mladići kao na sveučilištih u Austriji, već muževi od 20 do 40 godina i marljivo polaze predavanja… Profesore imadu izvrstne, i svi su na prvih universitetih evropskih svršili nauke«. Koncerte je inače održala u Vilni, Rigi i Dorptu (18. svibnja 1868.). Na kraju pisma ovako se rastaje s majkom: »A sada s bogom mila moja majko! Pozdravi mi sve naše znance u miloj domovini, liepoj hrvatskoj zemlji našoj, kojoj para u svietu nema; ljubi te u duhu tvoja Ljudmilla«.
Potkraj te godine Ludmilla se vratila u Zagreb te 6. prosinca održala koncert na priredbi pjevačkoga društva »Kolo«. Kasnije će pak nastupati po Francuskoj i Njemačkoj, gdje je vjerojatno upoznala i svoga supruga Reinholda Gulekea, poznatoga baltonjemačkoga arhitekta,i s kojim će se vjenčati 2. svibnja 1869. u Beču. Premda je obitavala u inozemstvu (suprug je zbog posla često mijenjao prebivališta), Ludmilla Weiser spominje se 1887. kao članica Gospojinskoga odbora za Hrvatski učiteljski dom. Umrijevši 25. prosinca 1933., pokopana je uz supruga na starom gradskom groblju Nordfriedhof u Jeni.
Reply With Quote
  #4  
Staro 27-10-2013, 20:56
jadran jadran je odsutan trenutno
Mlađi diskutant
 
Registriran: Dec 2008
Postovi: 54
jadran je na dobrom putu 18
Uobičajeno

Još o obiteljima Tomay i Tkalčić

Druga zanimljiva osoba iz spomenutoga kruga jest Antun pl. Tomay, otac Karla (Dragutina),i Franje, Vilibalda (Vilima) i Eduarda (Ede).ii Antun je rođen 10. rujna 1809. u Klanjcu, no kasnije je živio u Varaždinu. Amaterski je 1841. glumio u tamošnjem Ilirskom narodnom kazalištu, a kao pučkoškolski učitelj predavao je i budućem jezikoslovcu Vatroslavu Jagiću. Bio je jedan od prvih članova I. hrvatskoga dobrovoljnoga vatrogasnoga zbora u Varaždinu, osnovanoga 1864., a zbog svojih je zasluga na vatrogasnom području 1875. imenovan i njegovim počasnim članom. Kad je preminuo 24. svibnja 1888. u Zagrebu, u njegovu posljednjem ispraćaju sudjelovali su I. hrvatski vatrogasni zbor iz Varaždina i Diletantski orkestar Hrvatskoga sokola, u kojem su inače svirali njegovi sinovi Vilim i Edo.
Spomenuti treba i parnu pilanu na Južnom kolodvoru, onu koje je suvlasnik ili upravitelj bio Franjo Tomay, i koja je mogla imati znatnu ulogu u obradi drveta za glazbala. Prema Šumarskom listu (1898.), »Nedavno otvorila je poznata tvrdka Herz i dr. (sušef F. Tomay) svoju u velikom stilu kod južnoga kolodvora sagradjenu parnu pilanu«, opremljenu najsuvremenijim strojevima i s više od 100 radnika; »Hrastovina, koja se ovdje izdjelava, potječe većinom iz Slavonije, a meko drvo iz Štajerske. Pilana ima svoju vlastitu mrežu tračnica, koje ju izravno vežu sa kolodvorom i sa skladištem. Skladište je vrlo veliko i još se može razširiti, pa pošto tvornica može puno robe proizvoditi i skladište ju obuhvatiti, to je jasno, da je ova industrijalna tvrdka kadra preuzimati i najzamašnije naručbe.«
Franjin partner, Lavoslav Tkalčić, kako rekoh, bio je član Čiste stranke prava te gradski zastupnik 1896.–1901. U tom je svojstvu na skupštini gradskoga zastupstva 1. listopada 1897. govoreći u ime »interesa posjednika, neimućnih obćinara i sirotih radnika« predložio da se na prostoru između Savske i Klaoničke ulice izgrade radničke kuće s poboljšanim stambenim uvjetima. Na skupštini zastupstva 5. prosinca 1898., na kojoj se raspravljalo o izradi počasnoga gradonačelničkoga lanca, inzistirao je pak na tomu da taj bude izrađen »iz suhog zlata, a nikako od srebra«, a na onoj 4. prosinca 1899. zauzeo se za prodaju Umjetničkog paviljona Zemaljskoj vladi držeći da je na teret gradskom proračunu.
Njegov sin Živko Tkalčić (27. travnja 1881. – 13. studenoga 1950.) također se bavio glazbom. Poput oca, u violončelu se izvještio u Hrvatskom glazbenom zavodu. Njegov životni put bolje je poznat, budući da su 2002. objavljena pisma koja je iz inozemstva upućivao obitelji u Zagreb. Vrijedi stoga prenijeti dio predgovora njegove kćeri Micheline Popović: »Živko Tkalčić se namjestio kao čelist u operni orkestar. Za vrijeme dugih ljetnih stanki gostovao je u kupališnim orkestrima u Rogaškoj Slatini, Varaždinskim Toplicama itd., te u Švicarskoj (Bad Tarasp, Gurnigl). U jesen 1908. iz Švicarske se, međutim, ne vraća u Zagreb nego odlazi u Pariz, i tu živi do jeseni 1910. Potom odlazi u London. Nakon I. svjetskog rata, 1919., oženio se Francuskinjom Félicie Duquenne-Thorez i dobio dvije kćeri, Micheline i Aveline. 1934. godine napušta London i vraća se u Zagreb s obitelji«. Kako se dalje vidi iz korespondencije, u inozemstvo su mu često slali pribor iz očeve trgovine u Ilici 49 (notni papir, note, kalofonije, žice za violončelo te strune za gudalo. Zanimljiva je zgoda iz Londona o Uskrsu 1911., kada je Živko morao pripremiti tamburaški zbor za izvedbu Albinijeve operete Barun Trenk. Zbor je uspio sastaviti od prijatelja, klasičnih glazbenika, ali problem su ostali instrumenti – tambure. Napokon ih je pribavio od češkoga kluba »Žiški«, no tada je uslijedilo ugodno iznenađenje – Česi su ih bili kupili upravo od trgovine Tomay i Tkalčić. O tom je Živko ponosno pisao kući: »Konačno, eto nas pri tamburama, ja odmah na prvi pogled prepoznao radnju, jer berda mi se činila baš ona kojoj da sam ja sam fornir iz fostna rezao, a tata sekundirao sa svojim ,koga vraga tak pritiščeš’, ,puščaj pilu da sama reže’ i.t.d. I Pepićaiii sem se zmislil kak je fornir zvijal i močil oko lukne, a Tomay sigurno ni mislil, da bum ja podpuno i nedvojbeno o originalu siguran kada je tukel u vrat železom ime firme«. Iz prikaza proizlazi da su tambure Tomay i Tkalčić bile rasprostranjene širom Europe, a i da je jedan od braće Tomay, najvjerojatnije Vilim, osobno sudjelovao u izradi instrumenata. Spomenute tambure kasnije su prodane novoosnovanom londonskom tamburaškom društvu »Balkan«, kojega je Živko kratko vrijeme vodio. Prigodom koncerta u lipnju 1913. u Parizu u novinama su ga predstavili kao »sina vlastnika tvornice tambura«.
Istražujući obitelj Tkalčić također sam naišao na podatak da je Vilim Tomay bio krsni kum Lavoslavovoj djeci, prerano preminulom Miroslavu Vilibaldu Tkalčiću (2. travnja 1888. – 20. svibnja 1889.) i Franjici Antoniji Tkalčić, udanoj Kurbanović (30. studenoga 1892. – 5. ožujka 1980). Na temelju navedenog zaključujem da su Lavoslav i Vilim bili ne samo u poslovnim nego i u prijateljskim odnosima. Kako spomenuh, Vilim je bio član Hrvatskoga sokola u Zagrebu, pri kojem je još 10. svibnja 1879. izabran za računskoga revizora (zajedno s Danielom Hermannom), a 1881. s V. Klaićem osnovao je i njegov Diletantski orkestar. Prema izvorima, orkestar je prvi put svirao 20. ožujka 1882. na sokolskoj zabavnoj večeri u prostorijama gradske Streljane. Na dan 15. studenoga 1882. Klaiću i Tomayu i formalno je predana uprava orkestra, pri čem je Klaić postao kapelnik. Kao što je poznato, orkestar je nastupao na brojnim svečanostima, a u njem su svirali i mnogi obrtnici, trgovci, liječnici, profesori te činovnici. Osim Vilima, u njegovu Upravnom odboru bili su i brat mu Edo te Lavoslav Tkalčić, koji će kasnije neko vrijeme biti i predsjednikom zbog Vilimove ostavke na to mjesto (ostao je ipak blagajnikom). U svakom slučaju, orkestar je uspješno djelovao do 1890.
S obzirom na to da se trgovina Tomay i Tkalčić nije znatnije izravno reklamirala, pomalo me iznenadilo kada sam njezin oglas našao u listu Sokol iz 1904. godine. U njem se uz isticanje vlastite proizvodnje tambura nudi i »najveći izbor glazbala, najboljih žica kao i svih inih glazbenih potrebština«, a posebice sokolske trublje, kako stoji – »specijalitet«. Nije mi poznato jesu li ih proizvodili u vlastitoj radionici ili naručivali iz inozemstva, no sigurno je da su sokolske trublje kao rekvizit sokolskih sletova bile tražena roba. Osim toga, zabilježeno je i Vilimovo sudjelovanje na Sokolskoj i higienskoj izložbi održanoj u rujnu 1906. prigodom I. hrvatskoga svesokolskoga sleta u Zagrebu, na kojoj je izloživši raznovrsne sokolske trublje dobio odlikovanje.
Uz djelatnost u Hrvatskom sokolu, Vilim je bio i član Družtva za zaštitu životinjah (od 1888.) te Hrvatskoga planinarskoga društva (od 1900.), a dobrovoljnim je novčanim prilozima pridonio i izgradnji novoga Zemaljskoga kazališta (danas HNK u Zagrebu). Spomenuh i Vilimovu djelatnost na čelu Vatrogasne glazbe Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva u Zagrebu. Pod njegovim vodstvom te s kapelnikom Antunom Stöcklom taj je orkestar ponovo pokrenut u prosincu 1890. kada je dobio odriješene ruke da nabavi sva potrebna glazbala i opremu – pretpostavljam preko svoje trgovine. Već u početku iskrsle su teškoće s nedisciplinom i osipanjem sastava o čemu se 1891. Vilim »upravn. Odboru izpričava da do sada ustanovi trubljarih nije mogao udovoljiti radi neslomiva prkosa njekih glasbenika«. Ipak, unatoč svemu, nova vatrogasna glazba imala je zapažene nastupe već te godine prigodom Jubilarne gospodarsko-šumarske izložbe 1891., kada je redovito koncertirala u izložbenom Glazbenom paviljonu. Sljedeće pak godine, na sjednici Upravnog odbora vatrogasnoga društva Vilimu je dana dozvola da naplati tražbinu od 683 forinte i 47 novčića za glazbala naručena iz njegove trgovine. Vatrogasna glazba zapamćena je i po nastupima na ljetnim večernje-promenadnim koncertima na Zrinjevcu i Josipovcu, koji su se od 1893. održavali uz gradsku novčanu potporu. O tadašnjoj Vilimovoj djelatnosti u vatrogasnoj glazbi sam Đuro Deželić piše: »Vodji glasbe Vil. Tomaju stručnjaku, mužu glasbenomu, trgovcu raznih glasbila, reć bi bez krvi, tako mirnomu i trieznomu, podieljena je u sjednici glasbenoga odbora od 31. ožujka 1893. podpuna moć i pravo, da rad reda i bržega poslovanja uz naknadno odobrenje odbora prima i odpušta glasbenike. Tim su se na žalost glasbenici uslied neprekidnih svojih razmirica i nemira prečesto mienjali i u glasbu primali kao od danas do sutra«. Vjerojatno je zbog takvih nesuglasica i čestih kritika konačno odstupio 9. ožujka 1897.
Reply With Quote
  #5  
Staro 27-10-2013, 20:57
jadran jadran je odsutan trenutno
Mlađi diskutant
 
Registriran: Dec 2008
Postovi: 54
jadran je na dobrom putu 18
Uobičajeno

Kako bilo, njegovi su mu vatrogasci posmrtno zahvalili 1913. – naime, prema pisanju Vatrogasnoga vjesnika: »Vilim pl. Tomay-Tuminski, izvršujući član dob. Vatrog. Društva u Zagrebi, posjednik srebrne kolajne za 15-godišnje službovanje, trgovac glazbenih nastroja, preminuo je nakon kratke teške boljetice dne 25. lipnja u 65. godini života. Smrtni ostanci zaslužnoga vatrogasca, kojemu je u znak štovanja položila četa vijenac na odar, sahranjen je dne 26. lipnja t.g. uz vatrogasne počasti u 4 sata poslije podne na centralnom groblju zagrebačkom na vječni počinak. Slava vrlom drugu Vilibaldu!«. Kratki, no interesantni nekrolog bio je objavljen i u Narodnim novinama: »Ovdje je poslije neduga bolovanja umro Vilim pl. Tomay – Tuminski trgovac glazbenih nastroja, u 65. godini. Pokojnik rodom varaždinac, preuzeo je devedesetih godina od sad već pokojnog Weisera poznatu trgovinu glazbenih nastroja, koju je svojom spretnošću i marom znatno proširio…. Pokojnik je bio po svojoj majci, rodjenoj Talijanki iz Milana, u daljoj rodbinskoj vezi s čuvenim talijanskim skladateljem Verdi-em, koji je, kako je poznato, prije 13 godina preminuo. Braća su mu bila pokojni Eduard, bivši ljekarnik u Zagrebu, i Karlo, koji je boravio u Rusiji i ondje napisao šestedesetih godina ,Čitanku’ za sve slavenske jezike. Još mu živi brat Franjo, koji ga oplakuje uz njegovu udovu i kćerku«.
Osim više vlasnika, u radu negdašnje Weiserove trgovine sudjelovali su i razni majstori glazbalari. Jedan od ondje zaposlenih majstora bio kasnije samostalni glazbalar Andija (Andro) Car iz Vlaške ulice 20. Godine 1894. svoju je novu radionicu tambura u jednom oglasu predstavio tvrdeći »da sam do sada radio kroz punih sedam godina na obće zadovoljstvo za ovdješnju tvrdku ,Tomay i Tkalčić’«. Istoga je prezimena, rodom iz Bedekovčine, bio i majstor Ivan Car (16. ožujka 1883. – 6. studenoga 1957.). Postolar, još kao dječak počeo je izrađivati tamburice, a sa 16 godina otišao je u Zagreb na nauk Andriji Caru. Kasnije je za njega kod kuće izrađivao tambure, a 1919.–1926. (za vlasništva Vilme Gregurović) radio je i za trgovinu Tomay i Tkalčić. Najviše je gradio tambure »farkašice«, manjim udjelom gitare i violine.
Dvjema crticama o majstorima što su radili u trgovini Tomay i Tkalčić priveo bih završetku pripovijest o više naraštaja njezinih vlasnika, pripovijest koja počinje negdje sredinom XIX. st. i završava 1931. Usprkos velikoj količini podataka – zbog višestrukih izmjena vlasnika – nadam se da sam uspio primjereno sažeti povijest možda najdugovječnije trgovine glazbalima, trgovine koja je tijekom svojega dugoga postojanja imala važnu ulogu u glazbenom i kulturnom životu Zagreba.
Reply With Quote
  #6  
Staro 27-10-2013, 20:58
jadran jadran je odsutan trenutno
Mlađi diskutant
 
Registriran: Dec 2008
Postovi: 54
jadran je na dobrom putu 18
Uobičajeno

IZVORI I LITERATURA

Fondovi Državnoga arhiva u Zagrebu:
Gradski porezni ured, Uredovna potvrda Stjepan Seitz br. 563/28
Gradski porezni ured, Uredovna potvrda Ljudevit Lončar br. 202/28
Gradsko poglavarstvo, Obrtni upisnik A 1928.–1932. knj. 69
Gradsko poglavarstvo, Obrtni upisnik D 1897.–1904. knj.75
Gradsko poglavarstvo, Obrtni upisnik A 1881.–1917. knj.65
Gradsko poglavarstvo, Obrtovnica 15.695 – IV – 1884.
Gradsko poglavarstvo, Obrtna iskaznica br. 49.202 – III – 1917
Gradsko poglavarstvo, Obrtnica br. 57.837 – III – 1928.
Gradsko poglavarstvo, Prijava Ljudevit Lončar br. 43.320 – III – 1928.
Gradsko poglavarstvo, Kaznena skrižaljka Ljudevit Lončar, br. 87337 – 1928
Gradsko poglavarstvo, Zapisnik. br – 101.513 – III – 1928.
Gradsko poglavarstvo, Napust obrtnice, br. 85.793 – III – 1931.
Kraljevski sudbeni stol, br. 62010/I. B. 1913 – od 11. 12. 1913.
Kraljevski sudbeni stol, br. 5339 od 24. 2. 1914.
Kraljevski sudbeni stol, br. 49231 – III – 1917. od 4. 10. 1917.
Kraljevski sudbeni stol, br. 39202 – III – 1917. od 2. 10. 1917.
Kraljevski sudbeni stol, Zapisnik , br. 6558 od 18. 10. 1917.
Kraljevski sudbeni stol, Molba Marije Tomay, br. 23747 gr. R677/17
Kraljevski sudbeni stol, br. 35598 – III - 1919. od 25. 9. 1919.
Kraljevski sudbeni stol, br. 57.837 – III – 1928. od 18. 6. 1928.
Kraljevski sudbeni stol, napust obrtnice, br. 85.793 – III – 1931 od 6. 7. 1931.
Obrtni zbor slob. i kr. glavnoga grada Zagreba, Uvjerenje Ivan Pipinić, br. 3289/1928
Trgovački sud, Zapisnik br. 15336 od 6. 11. 1901.
Zavičajnici grada Zagreba br. 3121, 3122, 5151, 5152, 5153 i 5155


Fondovi Hrvatskoga državnoga arhiva:

Matične knjige rođenih župe sv. Nikole u Varaždinu M-1868
Matične knjige rođenih župe sv. Marije u Zagrebu M-331
Matične knjige rođenih župe sv. Marka u Zagrebu M-338
Matične knjige rođenih župe sv. Marka u Zagrebu M-1267
Matične knjige rođenih i umrlih pravoslavnih parohija M-454
Matične knjige rođenih i umrlih pravoslavnih parohija Zagreb M-456
Matične knjige rođenih župe sv. Marka u Zagrebu CD/DVD-386
Matične knjige rođenih župe Kraljevec na Sutli CD/DVD-255
Matične knjige rođenih župe Beli, Bribir M-2720


Biblioteke i čitaonica Hrvatskoga glazbenoga zavoda:

Dopis Kraljevskoga namjesničkoga vijeća 12. 5. 1863.
Zapisnik sjednice Ravnateljstva br. 22/1863, 6. 9. 1863.
Godišnje izvješće Hrvatskoga glazbenoga zavoda 1861/1862.

Matične knjige vjenčanih pravoslavno-istočne crkve 1907.–1928. Matični ured Centar, Grad Zagreb
Tambura primašica (Zagreb) Ivan Weiser HS:321.322, EM-443, Etnografski muzej, Zagreb


Andrić, Josip. 1962. Tamburaška glazba. Slavonska Požega: autorova vlastita naklada
Bezić, Nada. 2001. »Tamburica – hrvatski izvozni proizvod na prijelazu 19. u 20. stoljeće«. Narodna umjetnost 2: 97-115
Boltužić, Ana. 2008. »Citraštvo u Zagrebu od 1860-tih do 1918.« Arti Musices 2: 219-253
Bučar, Franjo. 1906. Spomenspis I. hrvatskog svesokolskog sleta u Zagrebu 2.-3. rujna 1906. Zagreb: Savez hrvatskih Sokolskih društava
Bučar, Franjo. 1911. »Sokolska izložba« Hrvatski sokol Zagreb X/9-10: str. 147-148
Bučar, Franjo. 1914. »Jedna biografija Vatroslava Jagića« Savremenik IX: 486-489
Car, Andrija. 1894. »Tamburice!« Obzor 35/106: 4
Car, Lazar. 1904. »Povijest ,Hrvatskoga Sokola’ u Zagrebu« Sokol III/2,3,4,6: 17-20; 36-38; 52-55 ; 82-83
Deželić, Stjepan Gjuro. 1907. Vatrogasna glazba u Zagrebu Zagreb: Knjigotiska C. Albrechta (Maravić i Decak)
Dočkal, Kamilo. 1940. »Naše violine i njihovi graditelji« Sv. Cecilija 3: 40-45
Goglia, Antun. 1928. Vjekoslav Klaić i Diletantski orkestar Hrvatskog Sokola u Zagrebu. Zagreb: pretiskano iz Sv. Cecilije
Goglia, Antun. 1930. Komorna muzika u Zagrebu Zagreb: preštampano iz Sv. Cecilije
Goglia, Antun. 1933. »Učitelji violončela u Zagrebu i njihovi učenici muzičari« Sv. Cecilija XXVII: 3-6
Goglia, Antun. 1935. Orkestralna muzika u Zagrebu Zagreb: preštampano iz „Svete Cecilije“
Goglia, Antun. 1940. »Violinistica Zagrebčanka Ludmila Weiser« Zagreb VIII/12: 384-386
Goglia, Antun. 1941. Domaći violinisti u Zagrebu u XIX. I XX. Stoljeću. Zagreb: Tisak narodne tiskare
Horvat, Rudolf. 1992. Prošlost grada Zagreba. Zagreb: August Cesarec
Horvat, Rudolf. 1994. Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj. Zagreb: AGM
Iveljić, Iskra. 2007. Očevi i sinovi – privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća. Zagreb: Leykam international
Janeček, Dragan. 1911. Spomenspis II. hrvatskog svesokolskog sleta 12.-16. kolovoza 1911. u Zagrebu. Zagreb: Hrvatski sokolski savez
Janković, Vuković. 1994. Zbornik hrvatsko vatrogastvo. Prvi dio. Varaždin: DVD I. hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor u Varaždinu, Hrvatska vatrogasna zajednica
Kolar-Dimitrijević, Mira. 1973. Radni slojevi Zagreba od 1918.-1931. Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske
Kuhač, Franjo. 1877. Opis i poviest narodnih glasbala Jugoslavjena. I. Strunila Zagreb: Tisak Dioničke tiskare
Kuhač, Franjo. 1877. »Prilog za povjest glasbe južnoslavjenske.« Rad JAZU. Knj. 39 Zagreb
Kuhač, Franjo. »Biografski i muzikografski (bibliografski slovnik)«, XCII-2 108 Arhiv HAZU
Lakatoš, Josip (Joso). 1924. Industrija Hrvatske i Slavonije. Zagreb: Naklada Jugoslavenskog Lloyda
Lang, Milan. 1915. Samobor narodni život i običaji. Zagreb: Knjižarnica Jugoslavenske akademije (Dioničke Tiskare) (Đuro Trpinac)
Lütgendorff, Willibald L. von. 1922. Die Geigen – und Lautenmacher vom Mittelalterbis zur Gegenwart. Tutzing: Dr. Hans Schneider Verlag. Bd. 2
Matijević, Eugen. 1841. »Ilirsko kazalište u Varaždinu« Danica Ilirska VII/19: 74-75
Matković, Stjepan. 2001. Čista stranka prava 1895.-1903. Zagreb: Hrvatski institut za povijest
Miklaušić-Ćeran, Snježana. 1993. Glazbeni život zagreba između 1818. i 1891. godine u svjetlu koncertnih programa sačuvanih u arhivu Hrvatskog glazbenog zavoda. Zagreb: Magistarski rad
Milčec, Zvonimir. 1993. Zagrebački gradonačelnici. Zagreb: Alfa
Renkoff, Otto. 1985. Nassauische Biographie. Wiesbaden: Selbstverlag der Historischen Kommission für Nassau
Šaban, Ladislav. 1982. 150 godina Hrvatskog glazbenog zavoda. Zagreb: Hrvatski glazbeni zavod
Šufflay, Milan, pl. 1906. »Iz arkiva ug. Narodnog muzeja« Vjesnik Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva VIII: 168-169
Tkalčić, Živko. 2002. Pisma u Ilicu. Zagreb: Durieux
Tomay i Tkalčić. 1884. »Tomay i Tkalčić« Obzor 154: 7
Tomay, Marija. 1913. »Javna zahvala« Narodne novine XXCIX/151: 12
Tomay, Zora, pl. 1893. »Objava« Obzor 233:6
Vranić, Antun. 1931. »Zborovi mandolinista i gitarista« Sveta Cecilija 4: 130-134
Weiser, Anna. 1884. »Dankfagung« Agramer Zeitung 116:3
Welding, Olaf et. al. 1970. Deutschbaltisches biographisches Lexikon 1710-1960 Köln Wien: Böhlau Verlag, 277
Anonim. 1862. Program Kraljevske gimnazije u Zagrebu koncem 1862. Zagreb
Anonim. 1868. »Besjednica« Dragoljub II: 334-335, 799
Anonim. 1887. »Gospojinski odbori za Hrv. učitelj. dom« Napredak 20: 318
Anonim. 1888. »Družtvo za zaštitu životinjah« Obzor 143: 8
Anonim. 1888. »Dobrovoljački orkestar Hrvatskog sokola« Obzor 179: 4
Anonim. 1888. »Ulaznice za koncert Blaža Fišera« Obzor 279: 2
Anonim. 1888. »Koncert Grünfelda« Obzor 222, 224: 3
Anonim. 1888. »Javna zahvala« Obzor 126: 4
Anonim. 1889. »Odbor dobrovoljačkog orkestra Hrv. sokola« Obzor 45:3
Anonim. 1889. »Koncert na citrah« Obzor 102:3
Anonim. 1892. »Narodni zemaljski glasbeni zavod« Gusle I/6: 45
Anonim. 1892. »Antun Schwarz« Gusle I/2: 15-16
Anonim. 1898. »Uspjeh dražbe« Šumarski list XXII/1: 35
Anonim. 1898. »Dvie nove pilane« Šumarski list XXII/10: 411-412
Anomim. 1904. »V.Tomaj « Sokol III/2: 31
Anonim. 1913. »Umro« Narodne novine“ 144: 3
Anonim. 1913. »Vilim pl. Tomay-Tuminski« Vatrogasni vjesnik 14: 108
Anonim. 1922. Službeni katalog I. zagrebačkog velikoga sajma Zagreb: Hrvatski
štamparski zavod
Anonim. 1926. »Umrli u gradu Zagrebu« Obzor 87: 3
Anonim. 1926. »Umrli u Zagrebu« Obzor 298: 3
Anonim. 1943. »Umrli« Nova Hrvatska. III/261: 6
Anonim. 1957/8. »Smrt graditelja tambura« Tamburaška glazba II/4: 45

Anonim. 1895., 1896., 1900. Imenik dostojanstvenika, činovnika i javnih službenika kraljevina Hrvatske i Slavonije. Zagreb: Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljska vlada
Anonim. 1902. Hartmanov sveobći popis stanova s podpunim adresarom oblasti, ureda, obrtnika i trgovaca kralj. Slobodnoga i glavnoga grada Zagreba. Zagreb: Tisak i naklada knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Dutsch)
Anonim. 1896.-1901.; 1926. Zapisnici o skupštinama Zastupstva slob. i kralj. glav. Grada Zagreba
Reply With Quote
  #7  
Staro 08-06-2014, 13:10
nigerija nigerija je odsutan trenutno
Mlađi diskutant
 
Registriran: Nov 2010
Postovi: 51
nigerija je na dobrom putu 10
Uobičajeno

Svaka čast
Reply With Quote
  #8  
Staro 22-08-2014, 13:52
jadran jadran je odsutan trenutno
Mlađi diskutant
 
Registriran: Dec 2008
Postovi: 54
jadran je na dobrom putu 18
Uobičajeno

Hvala.
Reply With Quote
Reply

Opcije Teme
Način Prikaza

Pravila Postanja
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Prijeđi Na


Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 12:35 sati.


Powered by vBulletin Version 3.8.1 (hrvatski)
Copyright ©2000 - 2024, Jelsoft Enterprises Ltd.

Sve poruke koje su nastale kao dio rasprava (uključujući sve poruke na profilima i grupama), kao i mišljenja, savjeti, tvrdnje i izjave ili druge informacije sadržane u bilo kojoj napisanoj poruci na forum.tambura.com.hr-u ili prenesene od treće strane, odgovornost su autora poruke, a ne forum.tambura.com.hr-a, osim u slučaju kada je tambura.com.hr naveden kao autor poruke. Ukoliko je pojedina poruka objavljena ili prenesena unutar forum.tambura.com.hr domene, objavljivanje poruke ni u kom slučaju ne znači da je na bilo koji način od strane forum.tambura.com.hr-a verficirana točnost, potpunost ili korisnost objavljene poruke. forum.tambura.com.hr potiče posjetitelje i članove foruma na prijavu svih poruka nepoželjnog sadržaja na adresu webmaster@tambura.com.hr. Forum nije pod stalnim nadzorom.