Geneza 2: Izgradnja basprima

[IvanZU]

UVOD U TEMU

U ovoj temi ću pokušati objasniti nastanak jednog basprima na način lako razumljiv većem broju tamburaša koji isti instrument i sviraju, te se nadam da ću približiti cijeli taj proces na jedan nekompliciran i nemističan način populaciji svirača koja se osim što sviraju basprim (brač) zanima i za neke probleme oko izrade, materijala, zvuka, dimenzija i dr.

Zbog čega ustvari potreba za pisanjem ove teme?

Više je razloga tome. Neki od problema su sljedeći:

- sve je teže i teže nabaviti kvalitetan instrument
- nedostatak vremena, jednostavno, u utrci s vremenom gubimo desetke godina a i više, dok napokon u naše ruke ne dođe „odgovarajuća“ tambura
- kad i znamo što tražimo, najčešće ne znamo prenjet graditelju instrumenta svoje zamisli i želje pa se oslanjamo na instrumente koji imaju ime, renome, brand, tradiciju i sl.

Potrudit ću se da sve oko izgradnje i procesa, bude obogaćeno sa što više slika uz objašnjenja zašto baš tako i zašto baš to i to. Nešto slično Budinoj temi izgradnje berde, zato sam i nazvao temu geneza 2, ali uz jednu napomenu : tema će bit zaključana! A zašto? Upravo iz razloga što sam primjetio da kad se počne nešto ozbiljnije pisat, ili se zaspama, ili se čestita i pozdravlja, komentira itd. Ustvari iskoristit ću to svoje pravo moderatora da počnem i završim temu do kraja, „moja“ priča, a kad se tema završi i kad (barem kako planiram) cijeli proces bude objašnjen od piljenja drveta do „basprim u ruke“ tema će biti otključana kao i svaka druga.

Kako materijali za ovu temu nisu unaprijed pripremljeni, molim za strpljenje oko uplouda novih sadržaja, te također već sad sugeriram da mi se jave oni koje nešto posebno u vezi ove teme zanima, kao i oni koji u toku procesa misle da nešto nije rečeno a možda bi trebalo. I još jedna dosta bitna stvar: pokušat ću što manje koristiti imena majstora (čak uopće ne) osim onih koji više nisu živi, kako bi izbjegao eventualne kritike za favoriziranje neke radnje, glazbalara i sl.

Naravno, nije tajna da cijeli proces (od A do Ž) radi radionica Gilg, Zwirn Velimir i Toni.

[IvanZU]

Pokušajmo se malo vratit na početku u neka druga vremena, kako bi malo rasvjetlili priču oko basprima. Nećemo sad utvđivat povjesne zapise, tragove, i pokušavati utvrditi kad se basprim kao takav pojavio na ovim prostorima nego ćemo se dotaknut imena legendarnih basprimaša koji su ostavili neizbrisiv trag kako u edukaciji tako i u zapisima, filozofiji, tamburaškom življenju. Te osobe jednostavno ne mogu preskočit.

1. Josim Familić
2. Evgenije Jovanović
3. Marko Benić
4. Cveta Sladić

Mogao bi popis bit i duži i rado bi stavio još neka imena al ostat ću na spomenutoj četvorci izuzetnih tamburaša (dvojici preminulih i dvojici živućih legendi), neponovljivih u tamburaškoj povijesti. Evo i slika redom:



Bez obzira da li znamo o kojim se osobama radi ili ne, pitanje se postavlja samo po sebi:
Pa na kakve tambure su ti ljudi svirali? Vjerovatno bi na brzinu zaključili da su to slične tambure od istog majstora i ko zna šta. E pa, nisu. Redom bi bilo Party Gergely, Vidaković Marton, Jovan Torma, Stevan Beli. O prvoj dvojici graditelja instrumenata informacije cure na kapaljku a o drugoj dvojici se već dosta toga zna. Malo namjerno, a malo i ne, uzeo sam baš te majstore kao neki putokaz pri odabiru gradnje novog instrumenta i principa kako bi basprim trebo zvučat sa svim poželjnim karakteristikama koje imaju i te stare tambure. Vode se, vodit će se i vodile su se razne rasprave što je to najnaj kod basprima i to je neizbježno. Važno je da napravimo nekakav korak koji će nas približit zvuku dobrog instrumenta, i s kojim ćemo biti zadovoljni jer smo proizveli (izgradili) instrument koji nam se sviđa i koji ima bar neke poželjne tonske karakteristike i tih starih legendarnih majstora u svijetu gradnje tambura.

Tu ću se zaustavit mada svaki od spomenutih graditelja i spomenutih basprimaša zaslužuje ako ne spomenik, onda bar djelić pažnje i poštovanja. Ako se negdje potkrao tipfeler u zapisu, također molim da se sugerira na vrijeme kako bi ispravio i takve greške. (npr. Janoš Bocan, -članak na netu o graditelju tambura iz Sente, naravno da je Bocan Lajoš).

Što je još fer, korektno, a da ne dovedem i pretvorim ovu temu u sukob stavova, ukusa,
i nametanja mišljenja drugima? Činjenica, da neću ulazit u diskusije kako je ovaj ili onaj glazbalar pravio tamburu, pa ovo je bolje ili nije, ili ovo je jedino ispravno itd. Koga bude zanimalo i sam će se vjerovatno uputit u istraživanje o spomenutim graditeljima, gradnji, povijesti, odnosno, ja ću biti zadovoljan ako poslje ove teme u nekom probudim bar malo više zanimacije za ovaj prekrasan instrument s kojim se družim već dosta godina.

[IvanZU]

Osnovna stvar od koje se sastoji svaka tambura su gornja ploča ili glasnjača i korpus ili tijelo tambure te vrat. Malo o svemu navedenom:

Glasnjača – materijal smreka, rezonantna (e sad, postoji i cedar i drugi materijali, koji se doduše rjeđe koriste, ali nije nemoguće da i na njih naletimo), ja ću opisat samo smreku kao moj izbor materijala za gornju ploču a evo i zašto.
Smreka ima jako lijepu, prirodnu i kompaktnu strukturu, odličnu provodljivost zvuka i najčešći je korišteni materijal općenito na akustičkim instrumentima. Ipak, naivno je vjerovati da baš svaka smreka daje zadovoljavajući zvuk i o tome postoje različita mišljenja i stavovi pa neću ići u dubioze koja je to smreka najpodatnija za instrument. Ona pitanja koja možemo postaviti i na koja će nam naš glazbalar i graditelj instrumenta uvijek rado odgovoriti su:
-starost smreke koju koristi pri izradi, vrsta i porijeklo (da li je obična, omorika, samonikla, iz kojeg područja, da li je majstor išao po nju pa je donio u trupcima ili nabavio preko posrednika itd.). Znači bitno je da dobijemo potvrdu da je smreka suha (po mogućnosti prirodno sušena, a ako je moguće da je cijelo vrijeme sušena baš kod glazbalara, još bolje.) Najčešće nam glazbalar ponudi više tipova iste smreke na izbor tako da i vizualno možemo izabrati onu koja nam je ljepša. Najljepše izgleda tzv. smreka lještarka, ali je malo tko od glazbalara ima uopće. Smreka koja ima pravilne i uske godove a sušena je cca 10 -15 god. dobar je izbor. Ako je pri tome još cijepana (kalana) i tako sušena, još bolje.

Korpus i vrat tambure - uvriježeno je mišljenje da je nepogrešiv materijal za tijelo i vrat tambure javor, po mogućnosti rebrasti. Pitanja koja nas zanimaju oko smreke vrijede uglavnom i za javor. Javor je zbog svojih zvučnih osobina već dugo na prijestolju kao materijal br. 1 u izradi, pogotovo gudačkih instrumenata, i s ovim materijalom ne možemo pogriješiti u smislu izbora za gradnju instrumenta. I tu postoji uvijek ono ali, i na tom ali ću sad malo zastat. Ima li tambura od rebrastog javora a da nisu dobre i ima li tambura od nekog drugog materijala a da su odlične? odgovor – ima!!! I iznenadili bi se koliko. E sad, kako vlada mišljenje da ako glazbalar napravi novi instrument od javora rebraša i on dobro zvuči, da od nekog drugog materijala to ne može/ne zna postić, i kako bi demistificirao priču oko jedinog i apsolutnog kralja javora rebraša, u mom slučaju, ovaj put, pri odabiru materijala za izradu novog instrumenta isključit ću javor kao materijal za korpus i vrat.

Znači, uvodim i mali eksperiment kako bi pokušali doznat da li je presudno imati tamburu od javora rebraša ili nije, i na kraju, da li će novi instrument od nekog drugog materijala moć stat rame uz rame postojećim tamburama od rebrastog javora.

[IvanZU]

Ne bi čovjek vjerovo, al tu ima posla koliko ti god treba. Najlakše je kad nazoveš telefonom, i kažeš majstore može to i to, može, hvala, doviđenja.

Malo hrabriji odu sve to sami odabrat i eto prvog problema, nema šta nema:

Ništa, zasuči rukave i daj da vidim ovo pa daj da vidim ono i tako u krug.

Konzultirajući se sa glazbalarom prošao sam neka pitanja i stavke oko izbora materijala za novi basprim. Razmišljanja su išla u različitim smjerovima tipa; koju smreku odabrati za novi brač,koji materijal za stranice, leđa, vrat. Kako sam isključio javor rebraš, normalno da samo prodiskutirali ostale materijale koji se nude i kojih stvarno ne nedostaje. Prijedlozi su bili od raznih vrsta egzotičnog drveta (rosewood, bubinga, ebanovina, teak, mahagonij itd.) do domaćih materijala ( uglavnom voćkarica šljive, trešnje, kruške, kajsije).

Uključio sam i potragu putem interneta i stvarno na netu se nudi od igle do lokomotive AAA klase materijala, pogotovo egzotičnog drveta. Ali moram tu napomenuti da u moru te ponude samo jedan ili dva ponuđača su ostavili (bar vizualno) na mene dojam i da mi se taj materijal sviđa. No onda je nastao problem jer je ta vrsta materijala toliko rijetka da je čak i na nivou države zabranjena za izvoz. Svaka čast Brazilu i nek se naša država i šumari ugledaju na njih, al to se ne događa već godinama pa neće ni poslje ove rečenice pa to više neću ni spominjat. Iako je moj glazbalar vjerovao da ću mu priuštit zadovoljstvo gradnje i sa nekom egzotom, a nije mu nepoznata, jer radi s njom već godinama različite instrumente, gitare, mandoline itd. i stvarno ima široku ponudu raznih egzotulja, rekoh ja: ma ne. neću. isključujem i egzote! Idemo na naše domaće materijale. Točka. Odluka konačna.

Dalje smo se skoncentrirali na smreku, da se slegnu razmišljanja oko egzotica, bit će mjesta i za njih u nekoj drugoj priči. Za sad, Jacaranda, auf Wiedersehen! Pošto imam odličnu smreku na sadašnjim bračevima na prvi mah mislio sam i na novi stavit ponovo istu takvu. Međutim, onda sam dobio na prijedlog smreku koja se prirodno suši kod mojih glazbalara, cijepana, 40 godina! Rekoh, moram doć to vidjet pa ću odlučit. Dođoh, vidjeh i ostadoh paf!! To je to. Smreka riješena. Vjeruje se da tako sušena smreka ima bolju provodljivost zvuka ali ja neću ulazit u to, nit je to predmet ove teme, sama starost i provjera na licu mjesta meni je više nego dovoljna.

Sad se već polako prebacujem na izbor materijala za korpus i vrat.

[IvanZU]

Eto, izbor je ovaj put pao na orah i izgleda da će se po prvi put moć rasvjetlit malo priča i oko ovog materijala za gradnju instrumenta. Zašto baš orah? Jednim dijelom upravo zato što ima jako puno skeptika prema ovom materijalu, a drugim dijelom što sam viđao odlične tambure od ovog drveta. Skeptici većnom predbacuju ovom materijalu da nije pogodan za tamburu, što zbog upijanja vlage, što zbog ulja koje sadrži u sebi, pa onda da je porozan, pa da je sklon uvijanju i sl. Međutim jako je malo skeptika sa iskustvom, uglavnom su to teorije a malo tko je i izgradio instrument od takvog materijala u praksi.Naravno, meni je misao vodilja da se sve te teorije mogu dokazati ali i pobiti. Smatram također da ne postoji univerzalno pravilo, netko je imao ovakva iskustva s dotičnim materijalom, netko onakva i ok, ja se koncentriram na ono za što sam se odlučio i gotovo. E sad koji će se to orah upotrijebiti u ovom slučaju. I tu sam tražio nešto posebno, znači mora imati to „nešto“ da kažemo: evo ga! Taj komad našeg drveta je ono što hoćemo! E nije ni to lako jer treba izabrati između raznih komada onaj baš naš, a komada ko u priči.

Ovako to izgleda:

Pa ti Mileni izabiri. Oko i prst su se zaustavili na jednom komadu i reče moj glazbalar: haaa a vidi ovo. Jaooo, tu je! (tako vam otprilike izgleda dijalog između dva opičenjaka i zaljubljenika u drvo). S tehničke strane ovaj naš (domaći) oras se ovako suši uskladišten između 20-25 god. Više nego dovoljno za novi instrument. Sljedi izvlačenje, piljenje, i priprema našeg komada za daljnji proces.

To izgleda ovako:





Već se vidi sa zadnje slike da taj naš oras ima to „nešto“ pa sam od zadovoljstva počeo buncat kako stara poslovica kaže: dok su ljudi u kameno doba jeli žireve, bogovi su jeli orase! No, zasuči rukave i na delanje, slijedi priprema leđa i stranica. Naš eksperiment će tek na kraju bit za usporedbu sa drugim tamburama i drugačijim materijalima a do toga ima još puno posla!

[IvanZU]

Sad kad sam se odlučio za materijal, počinje polako izgradnja cijele tambure. Ovdje par riječi o stranicama.

Najbitnija stvar kod savijanja stranica koja mene zanima, je ta kako to moj glazbalar radi. Zašto? Često puta sam vidio da glazbalari, iako imaju adekvatan alat jednostavno spale drvo savijajući ga. Šta to znači? Pa to znači da i kad se drvo savije u željeni oblik ono jednostavno ima na sebi spaljene komade koji izgledaju tako kako izgledaju i meni se osobno to ne sviđa. Zašto mi se to ne sviđa, kad ionako po zavšetku gradnje se to uopće i ne vidi? Jednostavno, kako bi vama bilo da ste 24 sata na jakom suncu u potkošulji i gaćama i onda vam neko kaže: e stari oćeš deset minuta u solarij? Besplatno!? Uzmeš neki bacač plamena i zapališ, bez razmišljanja pametnog postavljača pitanja. Dakle, za mene je takvo tretiranje stranica jednostavno pre nasilno i pre silovito i kraj rasprave. Ipak sam odlučio da ću imati određenu dozu razumjevanja ako i moje stranice budu „spržene“, imajuć u vidu da glazbalar jako rijetko ako ne čak i prvi put savija stranice od oraha. Međutim, to je tako super odrađeno da samo mogu reć: Majstore častim savijačom od čeg oćeš i kad oćeš!

U dvije, tri riječi postupak savijanja bi izgledao; stranice, pošto se izrežu i fino prebruse, pomoću grijača se savijaju u određenu formu te stavljaju u kalup. Sam proces ne može proć a da se stranice povremeno ne namoče u vodu kako bi se lakše savile na spomenutom grijaču.

Evo nekoliko slika:




proces se provjerava povremenim prislanjanjem uz kalup na kojem su postavljeni tzv. panjevi:






pri kraju, stranice se lijepe na panjeve i učvrčćuju u kalupu:




u kalupu, stranice skupa sa panjevima izgledaju ovako:


I na kraju, ja zadovoljan, kako je savijanje prošlo, skoro pa da pomisliš da uopće nije bilo grijača i savijanja u cijelom tom postupku, nego se na neki misteriozan način sve to samo ukalupilo i pripasalo sa panjevima.


Hvala majstoru na brizi i pedantnošću u ovom dijelu procesa. Idemo dalje!

Za sad bi to bilo to što se tiče materijala koji sam pripremio, slijede leđa, nadam se da ću drugi tjedan okačit i to a možda i za vikend.