usporedbi s njegovim sindikalnim kolegama Bogdanom Krekićem, Janesom Plesnikom i mnogim drugima. Lukić je zajedno s Bogdanom Krekićem od 1923. u ravnateljstvu Zadružne tiskare u Zagrebu (Mihanovićeva ulica). Čini se, prema izvorima, da je Jeronim Lukić umirovljen već 1924., te se nalazi u odboru Udruženja penzionera i penzionerki državne željeznice - Direkcije zagrebačke u Zagrebu. Vjerojatno se radilo o prisilnom umirovljenju. Moguće je da su ga umirovili, po priči njegovih nasljednika, nakon što se sukobio s nadređenim oko lokomotive koju unatoč naredbi nije htio pustiti u promet zbog neispravnog kugličnog ležaja. Jeronim Lukić je neko vrijeme član, a zasigurno je već u lipnju 1935. , postao zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva „Triglav“ na Trnju. Upravo iz ovog društva Jeronim Lukić razvija Roditeljsko omladinsko tamburaško društvo „Slavulj“ na Trnju. ROTD Trnje postoji od 24.8.1935. do kraja drugog svjetskog rata. Jeronim za vrijeme njegovog postojanja bio zborovođa, a kasnije i predsjednik. 1937. postaje potpredsjednikom Zagrebačke tamburaške župe novoosnovanog Hrvatskog tamburaškog saveza. Predsjednik župe bio je velikan tamburaške glazbe Josip Andrić. U kolovozu 1937. Jeronim Lukić prelazi u Starokatoličku crkvu u Zagrebu, vjerojatno da bi poništio brak s prvom suprugom. Vjenčao se u istoj crkvi 15.9.1937. za Bogumilu Novak (5.11.1900. Dubovac, Gornji Bogićevci – 24.3.1997. Sydney, Australija) u Starokatoličkoj župi Sv. Križa u Zagrebu. 20.9.1937. rodio im se sin Jeronim Nikola Lukić. Jeronim Lukić stariji bio je istaknuti tabornik X. ustaškog tabora za što ga je Poglavnik odlikovao 20.3. 1944. Redom za zasluge III. stupnja. U prijedlogu odlikovanja iz 1943. piše da Lukić: „…od 10. studena 1941. uspješno i predano radi na organiziranju Ustaškog tabora X., koji je svojim nastojanjem i predanim radom uspješno organizirao.“ 30.10.1944. promaknut je u čin pričuvnog zastavnika Ustaške vojnice. Kako bilo, u svibnju 1945. Lukić je organizirao zbjeg svog X. tabora i krenuo prema Sloveniji zajedno sa suprugom Bogumilom i sedmogodišnjim sinom Jeronimom. Umro je u Celju 11. svibnja 1945. gdje je i pokopan. Njegova supruga i sin uspjeli su se spasiti skrivajući se kod rodbine nekoliko mjeseci. Od 1956. žive u Australiji.
Na početku želio bih, usporedbe radi, napisati ponešto o Farkaševom sustavu.Kako je već otprije poznato, osječki ilirski galzbenik Paulus Pajo Kolarić (1821.-1876.) 1847. osnovao je prvo tamburaško društvo od šest amaterskih tamburaša, po uzoru na bačke tamburaške kapele. Time je promaknuo tamburu iz narodnog tradicijskog glazbala u prvo narodno orkestralno glazbalo, poglavito pod utjecajem Ilirskog narodnog preporoda. Druga osoba iznimno važna za razvoj organiziranog tamburaškog muziciranja je učitelj glazbe Ivan Sladaček (1820.-1899.) koji je prvi u Vukovaru svoj tamburaški zbor učio svirati prema notama, a održao je i prvi koncert u Starom kazalištu u Zagrebu 1880. Njegov učenik Mijo Majer (1863.-1915.) iz Osijeka zajedno sa Slavkom Šrepelom, zaslužan je za uvođenje jednoglasnih i dvoglasnih melodijskih i bas tambura i troglasnih bugarija. Kasnije se ovaj najpopularniji sustav 19.stoljeća nazivao Farkaševim umjesto Majerovim po svom najgorljivijem promicatelju dirigentu i skladatelju Milutinu pl. Farkašu (1865.-1923.) koji je izdao prvi notni priručnik za tamburaše 1887. nazvan „Kratka uputa u tamburanje po kajdah“. Ovaj priručnik obrađivao je tamburanje po njegovim kvintnim tamburama. Ukratko Farkašev tamburaški zbor sastoji se od bisernice (primašice, prima) koja je ugođena jednoglasno s dva para d žica ali je hvataljka podijeljena dijatonički. Nakon 5-tog polja hvataljka se dijeli na lijevi i desni dio. Opseg ovakve tambure je dvije oktave. Zatim slijedi kontrašica (šara, danas druga bisernica) koja je ugođena jednako kao i bisernica i harmonijski je prati tvoreći najčešće interval terce. U Farkaševom sustavu bisernica i kontrašica imale su oblik male gitare. Krajem 19.stoljeća uvodi se i III. bisernica, a prije I. svjetskog rata bisernice i I.bračevi postaju dvoglasni ugođeni d-g. Nakon bisernica dolazi I. brač (brač solo, basprim) koji je ugođen tako da su dva para žica ugođena u d za oktavu niže od bisernice i kontrašice. Raspored polja na hvataljci jednak je kao kod bisernice ali je sam instrument dosta veći. Slijedi II. brač koji je iste veličine i oblika kao I.brač ali su prve dvije žice koje prate desnu polovicu hvataljke ugođene u ton d, a druge dvije žice koje prate lijevu polovicu hvataljke su ugođene u tonu g. II. brač slijedi melodiju I. brača najčešće u tercama. III. brač je identično glazbalo II. braču, ugođen je jednako i hvataljka mu je jednako razdijeljena ali ima posebnu melodijsku namjenu u tamburaškom orkestru. Farkaševi instrumenti iz obitelji bračeva oblika su kruške (suze) s izduženim vratovima. Tijelo i vrat su najčešće od javora a glasnjača od smreke. Bisernice i
|