U ono vreme su još delovali takozvani “cehovi”, slični današnjim zanatskim komorama, ali u vidu “interesne zajednice” pojedinih zanata. Propisi tih cehova bili su vrlo strogi. Taj koji je kasnije želio biti samostalni zanatlija, (po zakonu od 1816 god.) morao najmanje dve godine “vandorovati”. (Pojam – najverovatnije - potiče iz nemačke reči wanderer=putnik/lutalica). Pre toga su morali uzeti iz svog ceha “vandorovsku knjižicu”, slične današnjim radničkim knjižicama.
Adam je krenuo na put oko 1880 god. Tu i tamo su već postojale željezničke pruge, ali Adam zato nije imao novaca. Dakle pešačio, i to ne samo obaveznih dve godine, nego mnogo više. Imao je žarku želju za iskustvom. U svakom grdau, morao overiti svoju knjižicu, kod dotičnog ceha. Ne znamo kada je prestao vandorovati, ali je nam je pričao, da je na kraju prilično dugo radio u Budimpešti. Nekoliko godina (bribližno između 1885-1899) je bio zaposlen u čuvenoj fabrici cimbaloma, zvan Šunda (Schunda). Najverovatnije, tada je odlučio, da promeni profesiju. U venčanom listu od 1889, već naznačen, kao izrađivač muzičkih instrumenata.
Prve stranice "vandorovske" kjnižice, na mađarskom i nemačkom jeziku. Ovo sam uzeo iz knjižice Adamovog oca, Ilije, izdata u Subotici 1846 god. Adamovu knjižicu nažalost nemamo.