vili s tornjem na Josipovcu 20 (danas Ivana Gorana Kovačića 20). Vilu je projektirao sam Alphonse M. Gutschy, a izgrađena je 1906. Alphonse M. Gutschy je cijeli život radio kao službenik državne blagajne u Zagrebu. Usporedo s time intezivno se bavio izdavanjem knjižica s notnim partiturama i praktičnim priručnicima za učenje sviranja njegovih pregrađenih tambura. Izdanja su bila uglavnom u vlastitoj nakladi i obuhvaćala su njegove tamburaške aranžmane poznatih domaćih i stranih skladatelja ali i više Gutschyjevih autorskih djela za tamburaške orkestre. Izdavao je priručnike i partiture sve do 1940.-tih godina, ali nažalost, nije ih se puno sačuvalo. Alphonse M. Gutschyju nekom periodu 1900.-tih seli na Tuškanac u ulicu Vijenac 3 gdje živi sa svojom nevjenčanom suprugom Marijom Marshal iz Beča dok mu prva supruga Ana stanuje u vili na Josipovcu. Alphonse M. Gutschy susreće 1934. Jeronima Lukića na čiji nagovor dodaje treći glas u dotadašnje dvoglasne kvintne tambure. Zajedno s Jeronimom Lukićem sudjelovao je u radu Roditeljsko omladinskog tamburaškog društva Slavulj na Trnju koje je isključivo koristilo pregrađene tambure. Od 1939. Alphonse M. Gutschy zajedno sa zborovođom Jeronimom Lukićem vodi tamburašku školu i podučava violinu u novootvorenom Domu Roditeljsko omladinskog tamburaškog društva u Ukrinskoj 33 na Trnju. Kao umirovljenik prešao je na Islam 7. travnja 1937. u Zagrebu i uzeo ime Amir i 10. travnja je pred Kotarskim šerijatskim sudom u Zagrebu da bi ozakonio brak s Marijom Marshal. Ponekad se nakon 1937. potpisuje kao Amir Gutschy, a u osmrtnici iz 1948. se navodi kao Alphonse M. Amir Gutschy. Umro je 29.3.1948. u Zagrebu.
S obzirom da je za drugi dio povijesti Gutschyjeve reforme tamburaškog sustava zaslužan i Jeronim Lukić valjalo bi o njemu napisati nekoliko riječi. Jeronim Lukić (30.6.1884. Gornja Stubica – 11.5.1945. Celje) rođen je u obitelji Mihaela (Mije) Lukića (kršten 29.9.1865. u Konjšćini) i Ane Dežman u Gornjoj Stubici. Otac mu je bio najamni radnik u dvorcu Golubovec i radio je u krčmi u Gornjoj Stubici. Obitelj Jeronima Lukića je isprva živjela u Lipovcu 22 u Konjšćini ali u neko vrijeme se preselila u Hrenice 4 u Gornjoj Stubici. Jeronim je bio najstarije dijete u obitelji Lukić. Prije njega je Lukićima prerano preminuo sin (rođen 1883. u Konjšćini) u dobi od tek 9 mjeseci koji se isto zvao Jeronim Mihael Lukić. Osim prerano preminulog Jeronima Mihaela bili su tu još i Mirko (r.24.3.1886), Štefanija (r.4.4.1889.), Marica (r.22.4.1894.) i dvije Ankice (r.18.7.1887. i 20.11.1890). 3.9.1909. sklopio je brak s prvom suprugom Terezijom Rubčić (8.9.1890. Tuzla – 23.2.1954. Zagreb) u Bosanskom Petrovcu. Jeronim Lukić je 1910. bio u Vrbovskom gdje mu se rodila kćer Elizabeta (r.17.11.1910.). Nakon toga je, vjerojatno po željezničkom poslu, boravio u Dombovaru u Mađarskoj gdje mu se rodio sin Vilim (r.11.5.1913.) koji je kasnije u Zagrebu imao restoran. Sljedeće boravište Jeronima Lukića i Terezije Rubčić je Dugo selo gdje mu se rodila kćer Olga Lukić (r.25.3.1916.). Jeronim i Terezija imali su i četvrtog sina Ivana, strojara i poslovođu u tvornici papira u Zagrebu na Kanalu. Ivanova druga supruga Terezija r. Piljek (ranije je Ivan bio u braku s Terezijinom starijom sestrom Dragicom koja je prerano preminula nekoliko mjeseci nakon vjenčanja 1937.) izjavljuje u sudskom spisu iz 1949. da su ona i suprug Ivan: „…živjeli u Zagrebu sve do prvih dana oslobodjenja 1945. god., kada su došla u njihov stan neka nepoznata lica i Lukić Ivana odvela – i od tada da nema o njemu nikakvih vijesti.“ Pretpostavlja se da se radilo o smaknuću, premda Ivan za razliku od oca Jeronima nije bio politički aktivan u životu NDH-e. Kao lokacija smaknuća rodbina spominje savski nasip ali točne podatke o tome nisam uspio pronaći u dostupnim arhivskim izvorima. Tridesetak godina ranije lipnju 1914., po pričanju rodbine, Jeronim Lukić vraćao se kući iz HGZ-a, ne znajući za uvođenje policijskog sata nakon atentata na Franju Ferdinanda u Sarajevu. Na putu od Gundulićeve ulice susreli su ga žandari i jedan ga je udario palicom po leđima. Lukić mu je uzvratio pogodivši ga kamenom i pritom srušivši s konja. Kako je Jeronim Lukić bio poznata osoba, sutradan su mu savjetovali da bježi i Zagreba zbog mogućih posljedica napada na službenu osobu što je i napravio. Putovao je, jedno vrijeme, po Sloveniji i Italiji dok se konačno nije vratio, vjerojatno oko 1916., u Dugo Selo. Zasigurno je da je Jeronim Lukić oko 1918. radio kao željeznički strojovođa u Zagrebu. Nalazim ga na adresama Vranovina 23 i Paromlinska 7b na Trnju. Godine 1921., a možda i ranije, zaposlenik je u Ložioni Zagreb. Bio je urednik prvih triju brojeva časopisa Strojovođa stručne sekcije strojovođa Saveza željezničara Jugoslavije 1922. i istaknuo se kao borac za radnička prava poglavito strojovođa i mašinskog osoblja. Član je upravnog i izvršnog odbora Saveza željezničara Jugoslavije od 1921., Centralne sekcije strojovođa od 1921. Povijesna je nepravda da se s obzirom na poziciju u sindikatu uopće ne spominje u literaturi u
|