[Blank...]

Bijaše to večer po mnogo čemu slična ovoj, ako ne upravo ova! Par dana ranije me prijateljica nazvala i pao je dogovor za odlazak na koncert klape Intrade i Berde Benda. Iskreno, nisam bio pretjerano zagrijan za sam koncert koliko mi je stalo da konačno izađemo s društvom jer već duže vrijeme nismo imali ugodno zajedničko druženje.

I tako dođe večer po mnogo čemu slična ovoj, ako ne upravo ova i eto nas petero u dvorani. Da stavim stvari u perspektivu za sve koji nisu u tome filmu trebam objasniti što je Berde bend u svijetu tamburaških sastava. Ukratko - najbolji. U malo duže - bend u kojem svi članovi sviraju, svi članovi pjevaju i nije bend od 5 ljudi nego onoliko koliko ih treba biti, a krajnji rezultat je moj, ranije spomenuti kraći opis, tj. sve zvuči upravo onako kako treba zvučati.
A sad da se vratim na koncert. Isti počima, Berdaši sviraju i pjevaju odlično. Tu se pojavljuje sjeme koje će drugim dijelom koncerta prerasti u razlog ovog mog ranta. Uzmimo u obzir da je riječ o bendu koji radi 20 godina, snimili su ne znam koliko albuma, i takav bend mora svirati Čolića, Škoru, dalmatinske pjesme i ne znam što sve ne. Jednostavno - nije pošteno.
Parni valjak, Zabranjeno pušenje, Majke, Opća opasnost, Arsen Dedić, Hladno pivo, Yammat... Prošao sam ovdje šest žanrova glazbe. Svi će oni na svojim koncertima svirati, što - svoje pjesme. Zašto u današnjem društvu kvaliteta mora raditi kompromis da bi opstala? I nemojmo se pri tome zavaravati ili bacati optužbe na same izvođače, bez obzira bio to u ovome slučaju Berde Bend, ili bilo koji izvođač u nekom drugom slučaju. Ne živimo u utopiji, svi radimo najbolje što znamo i možemo ono što treba da opstanemo. U svakoj sferi života, ne samo bendovi na sceni. Ako griješim neka me netko ispravi.

Tu dolazimo do problema koji nije ograničen ni na grad, ni na regiju, pa rekao bih ni na 'Rvacku, jer vidimo što nam dolazi iz bijelog svijeta. A to je problem koji štoviše nije uopće ograničen na glazbu koja se provlači u ovome tekstu. Ne bih čak upotrijebio niti riječ degradacija jer ona implicira postepeno propadanje prema ranije zadanoj gradaciji. Ovdje je riječ o destrukciji društva u kultuloroškom smislu. Nisam sociolog, a bome niti psiholog da ulazim u ostale sfere koje obuhvaćaju moralno i etičko stanje čovječanstva u točki razvoja u kojoj se trenutno nalazi, i jedino što mi ostaje je pitati se WTF ili na našem jeziku - KK?! Da parafraziram frenda Zorana, što se to dešava i zašto talog s dna etičke kace isplivava na površinu?

A sad se vraćam na ono sjeme koje sam spomenuo u prvom dijelu koncerta, jer dolazi drugi dio koncerta gdje to sjeme izrasta u sekvoju. Nakon onakve predstave zvukovne i vokalne izvrsnosti (zanemarimo tehnikalije akustičnih svojstava sportskih dvorana toga tipa) na pozornicu izlazi ranije spomenuta klapa. Publika se pali! Već mi tu ništa nije bilo jasno.
A zatim kreće pjesma. Problem je u tome što iza pjevača (njih osam) stoji klavijaturist s klavijaturom u koju je nasnimljeno 49 instrumenata i vjerovatno cijeli njihov repertoar koji se izvlači iz baze podataka pritiskom na odgovarajući gumb (inače, taj tip klavijatura je poznat pod nazivom aranžer). Pjevači pjevaju, kako pjevaju nemam pojma jer ih nisam čuo od aranžera iz kojeg trešte bubnjevi i nenormalno nabijen bas. Osim toga iza njih je i gitarist koji nešto svira, a možda i ne, također ne znam jer ga ne čujem od ranije spomenutog aranžera.
Međutim ljudi se i dalje ponašaju kao da su više nego zadovoljni ponuđenim. Meni stvari postaju još nejasnije. Gledam i bivam zbunjen što se meni veoma rijetko dešava. Razumijem da netko može voljeti melodiju neke pjesme, pa ajde nisu svi glazbenici ne doživljavaju glazbu na isti način kao ja.
Ali ovdje su imali izravnu usporedbu. Prvih sat vremena im je dana kvaliteta na pladnju, a drugi dio koncerta su dobili, nešto. Ne znam što. Konstrukcija vokal / aranžer / gitara koja kod nas ne prolazi ni u svatovima.

Da odmah objasnim da nemam ništa protiv niti ove, niti bilo koje druge klape ili bilo kojeg vida scenskog nastupa. Kako rekoh, svi radimo najbolje kako znamo i, normalno, ljudi se bore za svoj dio tržišnog kolača. U tome dijelu priče nema ništa loše. Pitanje je zašto veći dio kolača dobiva "to nešto" od, u krajnjem slučaju tradicijske dalmatinske klapske pjesme (ajde, da ne kažem opet Berde bend i time izbjegnem optužbe za pristranost zbog dirigenta orkestra u kojem sviram :-)) ).

Gdje je tu sekvoja, pitate se? Prve dvije pjesme slušam, zatim proučavam nosivu konstrukciju dvorane jer u dosadašnjim posjetima nisam imao prilike tako detaljno zagledati čelične rešetke koje nose termopanele, ujedno uočavam i protupožarnu instalaciju sa sprinklerima. Uočavam i da su rasvjetna tijela prilično mala, ali su prilično gusto postavljena pa zaključujem da je osvjetljenje adekvatno za sportske događaje, kad se sva upale. Gledam kako se svjetlo reflektora ponaša na stijenkama dvorane i pamtim ne bih li to kasnije iskoristio u računalnoj grafici koju učim. Napetost RASTE.

Vadim mobitel (hvala Bogu na mobilnom internetu), odlazim na Reddit i čitam par članaka.

Napetost raste na razinu da me počima boljeti mozak. Što zbog zvuka koji dopire iz zvučnika, ali još više zbog publike koja i dalje izgleda zadovoljna. Ne samo zadovoljna nego i uživa (ponovno se vraćam na odlomak o postavljenim vrijednostima društva).

Ujedno žalim za trenutkom kad su četiri žene/djevojke koje su sjedile u redu ispred nas izašle nakon berdaša, a ja im odmahnuo kad su one mahale na izlazu. Mislim si, možda su zapravo mahale "bježi dok možeš".

Guram granice svoje izdržljivost na razinu koju nisam mislio da posjedujem.
Naravno sjedimo u redu, jedno do drugoga, nema razgovora, nema zajebancije s društvom koju sam želio. Samo tenzija koja proizvodi vlačne i tlačne sile koje uzrokuju da sekvoja pukne koliko je duga i široka.

Prevedeno - uzimam jaknu, ustajem se, pokazujem društvu dokle je (bit ću pristojan pa reći) voda došla, i bježim iz dvorane koliko me noge nose. Srećom, auto je dovoljno daleko parkiran i hladan zrak mi baš godi da očisti glavu.

Zašto sve ovo pišem? Djelom da čujem neko mišljenje koje će mi možda rasvijetliti situaciju, dijelom da očistim zaostale dojmove iz glave, a najvećim dijelom da izbjegnem polusatni razgovor s prijateljicom jer joj je u očima bio izraz koji je govorio "što ti je, ne odlaziš samo zbog glazbe, nešto nije u redu, što ti je" :-)))

I tako je Blank... prvi puta u životu ustao i izašao u pola koncerta :-))


Copy/paste s fejsa, nije mi se dalo editirati.