Vratimo se malo na onaj vječiti problem zašto više tamburaških sastava nema čelo.
Ja mislim da cijela stvar i nije tako crno-bijela kao ona uzrečica sa svinjama. Dakle, prije par postova smo bili svi malo poetski raspoloženi i nazvali smo čelo dušom tamburaškog sastava. Da nastavim u tom tonu, ovo pitanje je upućeno pretežno gažerima, a nije zgorega da ga pročitaju i oni koji sviraju samo za gušt. Dakle, dragi moji tamburaši, koliko često svirate neku svirku s dušom? Onako, baš da se razgalite i zasvirate i zapjevate onako ushićeno, sa osjećajem, iz duše? Ja osobno jako rijetko. Pretežno se to svodi na pola sata zagrijavanja, dva-tri seta u kojima imaš inspiracije i ugodno ti je u svirci, zezancija sa dečkima iz benda i pogledavanje zgodnih cura, i na kraju ono dugo vrijeme kad često baciš pogled na sat, nestane osmjeha s lica, a svirka postaje sve lošija i glasnija, a ti se pitaš jel ti to baš stvarno treba u životu i koliko još imaš snage i živaca da podneseš sve te naporne neprospavane noći. I onda dođe ta jedna svirka, jedna od deset, dvadeset ili više kad konačno zasviraš i zapjevaš iz duše. To se u pravilu događa bez novaca, nek ostane čisto. U takvim situacijama treba imati čelo. Veli Bogdan da je lako puno svirati za malo para, a jako teško malo svirati za puno para. Nekako mi se čini da je imati čelo u bendu na neki način privilegija koju treba zaslužiti. Zašto? Pa zato jer tamburaških sastava u današnje vrijeme ima ko blata, i jako je teško stvoriti svoju publiku, probiti se negdje malo više i izaći iz tog blata i mulja gaže i birtije. U toj birtijskoj publici nitko ne gleda kvalitetu, već kvantitetu. Duže, više, jače! Glasnije! I onda jednostavno nema čela, jer se bez njega može. Imaš prim ili harmoniku (ili ni jedno ni drugo), basprim, terc, kontru i bas i udri. Neki bendovi u svojem radu, dakle kad se dijele novci poslije svirke imaju penale. Znači, danas baš nisi pjevao, loše si izgledao, nisi se baš potrudio i nije te se čulo, pa ćeš dobiti manje napoja, odn. novaca. A jedna od ključnih stvari u sviranju čela je baš ta suptilnost, nenametanje, već oplemenjivanje svirke na drugi način. Profinjeni način. A za takav način u birtiji nema baš puno mjesta. Kako da čovjek bude profinjen i suptilan i da svira čelo kad mu se deset pijanih kretena dere u uho : Boj se bije bije, ustaški se barjak vije... Jednostavno ne ide skupa.
S druge strane, čelo uvijek ulazi u tamburaški svijet tamo gdje je bitno. Pogledajte sam snimku bilo kojeg festivala tamburaške glazbe: skoro svaki bend ima čelistu. Makar ga nemaju na gažama, ali na velikoj pozornici ga uvijek imaju. Na studijskim snimkama se gotovo uvijek snimi dionica čela. A i to je jako bitno. Obični ljudi više slušaju radio nego što idu po raznim svirkama. A onda čuju i čelo.
U svakom slučaju, dobar čelista je uvijek cijenjen, a ima i nešto istine u onome što je napisao Bratislav, a i neki drugi prije njega: čelisti u bendu najčešće sviraju sve osim čela.
Kad pročitate ovaj post, poslušajte pjesmu koju izvodi Trenk, a zove se Berdaševa priča. Posebnu pozornost obratiti na dio kad kaže: ... I nemoj za novac nikom srcem pjevati, ne daj da ti pjesma bude kazna...
Možda je bolje ne prodavati "dušu" na lošim gažama, zar ne?