[Hrvoje]

(...)
Sumanuta svirka

Tamburaši, prvi muzičari koje sam ikada vidio, uparađeni u narodne nošnje, držali su instrumente u rukama kao da su predmeti s njima ne žele nikakav dodir. Zato su im valjda visjeli u rukama kao da će im svakog trena ispasti. Najviše su me zanimali pjevači - svi su odlično pjevali, premda su gotovo svi pjevali napamet. Pavo mi je objasnio da pjevač prestaje razmišljati o pjevanju jednom kad pronađe stil koji se dopada publici, a to je uglavnom isti stil. Pjevači danas ne razmišljaju drukčije, a to je tako ljudski. No, ponekad bi naletjela i kakva internacionalna zvijezda, najčešće kakva lažna talijanska ptičica. Uglavnom su to bili šarlatani, no kako smo i Pavo i ja bili veliki poklonici talijanske kancone, taj bismo dan svejedno pamtili. Samo sam jednom čuo nekog našeg ruskog izbjeglicu da je zapjevao. Meni se učinilo kao da je sišao s pameti, a Pavo je rekao da se on to razbolio od nostalgije pa smo nijemo slušali melodije surovih i nježnih osjećaja.

Jednom se jedan ciganski violinist otrgnuo iz zagrljaja orkestra i počeo sumanuto svirati. To me se jako dojmilo, nisam znao da za to već postoji i posebno ime, ali već sam poželio da i sam znam tako svirati.

Tamburaši nisu bili neki virtouzi, ali se šef orkestra, legendarni primaš Atilla, ipak nervirao kad bi griješili.

- Ja to ne razumem! - šaputao je promuklim glasom Atilla. - Isto snage trošiš kad sviraš točan i kad sviraš pogrešan ton! Pa reci, majku mu, zašto onda sviraš pogrešan!

Jednom, kad još nikoga nije bilo u restoranu, Pavo je doviknuo Atilli.

- Pusti malog da pjeva!

I ja sam stvarno otpjevao dvije, tri starogradske. Atilla, zdepast i star, sjeo je na rub stolice i nervozno cupkao nogom. Kad sam završio, rekao je:

- Ne volim kad mi deca i popovi pevaju u restoranu.

Atilla je bio u pravu, bilo je samo pitanje vremena kad će neka dobra duša dojaviti u centralu da Pavo i ja pjevamo i sviramo po birtijama i krčmama u Đakovštini. Te fatalne noći, kad su svirali mađarski Cigani Lakatosi, shvatio sam što je muzika. Nije mi palo na pamet da se može tako svirati. Isuse, u kakvo moćno oružje se pretvaraju violina, gitara i harmonika u pravim rukama. Cigani su te noći svirali kao da su pali s neba. Zidovi su se zapalili od muzike. U krčmi je grmjelo i sijevalo. Pijana, razblažena lica sjala su u nekom tek pronađenom zajedništvu, grlila su se, ljubila i plakala u isto vrijeme. Nikad nisam ni pomislio da muzika ima takvu moć. (...)

Odlomak iz romana Sat pjevanja Nenada Rizvanovića