[IvanZU]

Nekada davno, u Opatiji, slušali smo vas kako svirate, bolje rečeno improvitzirate na gitari zajedno s Davorom Slamnigom. Bili ste mnogo mlađi od njega, ali čini se da ste jednako uživali. Kojoj ste vrsti glazbe bili skloni u djetinjstvu?

To se vjerojatno odnosi na dio odrastanja uz blues, blues-rock ili pak prve naznake jazz-rocka. Blues je bio prvi uvod u sve one nadolazeće tajne, svu onu još nepoznatu glazbenu alkemiju. Iako je tu ipak veliku ulogu odigralo moje prethodno klasično glazbeno obrazovanje, ali to sam skužio tek petnaestak godina kasnije. Davor Slamnig je ustvari bio prvi glazbenik koji me je «inicirao» u svijet improvizirane glazbe. Davne '79 u opatijskom «Lidu».

Koja je razlika između gitare i harmonike?

Velika. Harmoniku nisam mogao furati na plažu i svirati komadima «Knockin' on heaven's door». Tada harmonika nije bila «retro» kao danas, uz asocijacije na tango, fado ili Francusku. Termin koji je najčešće pridruživan bio je «crevo», a najpogodnija primjena ORA (omladinska radna akcija). Otkriće gitare i svijeta žičanih rezonancija bilo je ključno u odabiru mog budućeg životnog poziva.

Što je ono bitno u jazzu što vas je definitivno privuklo toj vrsti glazbe?

Sloboda, neopterećena forma i mogućnost potpuno individualnog izraza. U jazzu zaista možeš do krajnjih granica biti «svoj», prepoznatljiv u izrazu bez obzira koju pjesmu sviraš. Ne moraju se strogo poštovati skladateljevi zapisi – ono najbitnije je sadržano u neverbalnoj, gotovo telepatskoj komunikaciji između glazbenika.

Znači li to da je jazz prevensteno komunikacija među glazbenicima, a tek onda (ili usput) i s publikom? Ili, konkretnije – uživaju li glazbenici više kada sviraju sami, bez publike, neopterećeni njezinim očekivanjima?

Pa, ukoliko nema komunikacije na pozornici, neće je biti ni s publikom, zasigurno. To je zanimljivo pitanje oko kojeg se još uvijek polemizira u našim krugovima. Činjenica jest, ako se već svira pred publikom, tada se svira za nju, odnosno tako da se uspostavi povratna komunikacija s auditorijem. Ali isto tako, mnogi tzv. «entertainment concept» sastavi, bilo kojeg žanra, vrlo često samu glazbu i komunikaciju među sobom podređuju ukusu publike, pa je koncert uspješan ne zbog umjetničke razine, nego zbog količine aplauza na koncu.
Moj je stav da umjetnička razina izvedbe uvijek mora biti besprijekorna, ali predstavljena na takav način da to i laiku bude potpuno razumljivo. To je najteži put, ali čini mi se, najpošteniji.


Glazbenici, čini se, mogu svirati (dobro ili ne) bilo gdje. Jeste li vi ikada poželjeli ostati u Americi ili se u Ameriku vratiti?
Amerika je, po mom mišljenju, izvanredno mjesto za «loading», ali ne i za egzistenciju. Dobro je otići, pokupiti što više informacija, kontakata i, naravno, glazbenog iskustva, ali u onom trenutku kada osjetiš da su tvoji kapaciteti popunjeni, povratna karta zlata vrijedi. Ma, mogao sam i ostati, i nastaviti raditi, ali je kulturološki sukus Amerike toliko suprotan mojim životnim uvjerenjima da to naprosto nije bilo moguće.

A vaša najvažnija životna uvjerenja su?

Red pršuta, red sira, red dobre glazbe i malo sreće. Ne, nego, ne vidim nikakav smisao u utakmici bez kraja i bez pobjednika. Amerika je gladijatorska arena sa svim svojim dobitnicima i gubitnicima – to su uglavnom jedine kategorije u kojima se može preživljavati, a za mene je čovjek presuptilno biće za takvo pojednostavljeno, vulgarno tumačenje. S nekakvim višim razlogom smo rođeni ili bačeni tu gdje jesmo, i mislim da nije toliko važno gdje čovjek djeluje, već kako, i kakav trag iza njega ostaje. Osim toga, ova naša bogom dana zemlja je jednostavno najljepši izbor za «životnu bazu». Meni je pod Učkom sasvim, sasvim OK.


Slušali smo vas u Vodicama, na jazz festivalu. Po čemu se vaša glazba razlikuje od ostalih sudionika tog festivala?

Pa, ja i moj band uglavnom ne sviramo tradicionalni jazz, kakav se uglavnom može čuti na većini jazz festivala. Moja glazba je srodna s jazzom utoliko što je dio improviziran, a dio ne. Znači, uvjetno rečeno, spoj klasičnog i jazz izraza u jednom. Jasno, tu ima i puno drugih raznih utjecaja, poput brazilske sambe, kubanske salse, suvremenog, post-modernog jazza, pa čak i portugalskog fada.
Ovo posljednje je možda i najbitnije, jer sam volim odrediti ono što sviramo kao «mediteranski fusion».

Možete li nam malopojasniti pojam post-modernog jazza?

Jednostavno, glazba koja ruši granice između jazza i klasike, jazza i ethno glazbe, jazza i svih mogućih živućih glazbenih stilova. Naravno da tu i jazz prestaje biti ono što po definiciji poznajemo, pa tako nastaje jedna potpuno nova glazba, izvan definicija i pravila. Priklonili su se mnogi vrhunski klasični umjetnici, skladatelji, ali i jazzisti, kao i svi oni kojima je stalo širiti granice mogućih harmonija.


U svakoj vašoj skladbi primjetili smo neke dijelove koji su vrlo slični. Što se time postiže?


To je osobni pečat, light motiv , možda ona jedna mala istina koja je svugdje i u svemu, i koja na taj način afirmira, potvrđuje, da je sve ono upravo odsvirano baš to, što je u tom trenutku trebalo i biti odsvirano. Rekao bih, sidrišta, ono u glazbi za što se uvijek možemo primiti i što uvijek možemo u moru zvukova prepoznati.

Da li je riječ o «sidrištu» za vas, glazbenike ili za nas, publiku?

Ukoliko ste ih prepoznali, a vidim da jeste, odgovorili ste na pitanje. Da, možemo to čuti i kao dio jezika kojim glazbenici «pričaju» publici, kao znakove kojima crtaju kartu glazbe.

Možete li, dakle, objasniti improvizaciju u jazzu? Koliko je ona zadana a koliko ostavlja slobode glazbeniku?

Improvizacija, i to ne samo u jazzu, je onoliko dobra koliko je dobar glazbenik koji svira. To je najveća sloboda u izrazu, i najteži cilj kojemu svi mi stremimo. Improvizacija je skladanje u «real time-u», stvaranje u svom najčišćem obliku, čin čiste kreacije. Što god da je zadano u formi unutar koje se improvizira, kad se jednom uđe u sola, ulazi se u potpuno otvoreni svemir bez ikakvih granica. Granice su jedino u nama samima.

Znači li to da se improvizacija ne može vježbati, unaprijed predvidjeti?

Može, i mora se vježbati, ali nikad se ne može znati kako će ispasti i kamo će dovesti. Vježba se, moram reći, beskonačno. To zna svaki ozbiljan jazzist. Ali to je naprosto simulacija, predviđaju se sve moguće i nemoguće harmonijske situacije gdje bi se svirač mogao naći. Međutim, na ringu – stageu, kad bubnjar odbroji, sve to odlazi iza zavjese, a muzičar je tada sam sa sobom u potpuno neizvjesnoj situaciji. Jedino što ga može uzdići u tom trenutku je potpuna, apsolutna koncentracija na svaki zvuk kojeg bilo tko na stageu proizvede i naravno, uvijek željno očekivano nadahnuće.


Kako biste odgovorili na «prigovor» jazzu da u njemu nema dovoljno emocija (u odnosu na ostalu glazbu). Da je jezz, jednostavno, odveć tehnicistički? Da li glazbeni tehnicizam ima prednost nad emocijama u jazzu?
Glazba po sebi nema nikakvih emocija, bilo da je riječ o jazzu, punku ili pak Chopinu. Glazbenik je taj koji svojom interpretacijom određuje da li će izvedba biti emotivna, ili racionalna; stroga ili opuštena. Činjenica jest da je slika jazza u prošlom stoljeću iskrivljena do takvih krajnosti da je jazz postao sinonim za kompliciranu, nekomunikativnu glazbu samo za glazbenike. To nije tako, pogotovo sada, u 21 stoljeću kada se tijesno isprepliću svi glazbeni stilovi, pa je teško uopće govoriti o nekom «čistom» jazzu, ili strogo zadanoj formi.

Na što mislite kada kažete «glazba po sebi»?

Glazbeni tekst, predložak, ono što je autor zapisao. Onaj komad notnog papira koji netko donese na probu. Sam notni zapis, s jedne strane je samo nešto tinte na papiru, a s druge strane je u tom istom ispisu označena ogromna idejna konstrukcija, tonska struktura ako hoćete. Glazba je tu, stvorena i zapisana, ne može se reći da nije. Međutim, glazba je ipak fenomen koji zaživi tek u izvedbi, kroz izvedbu. Sam odnos tonova ne može nam reći da li je autor prethodno popio koju čašicu više, ili je nesretno ostavljen od mile mu drage. To je samo odnos tonova i ništa drugo. Izvođač je onaj koji će te tonove odsvirati i interpretirati ovako ili onako, dakle, tekst je uvijek u (ne)milosti izvođača.

Kakav je vaš odnos prema moru?

To je vrlo komplicirano pitanje. Otprilike kao: kakav je moj odnos prema mojoj, npr., ruci? More je ono s čim živim otkad znam za sebe, i bez čije trajne prisutnosti na horizontu jednostavno ne mogu opstati. Prostor za meditaciju i ravnotežu. More je za mene isključivo spiritualna kategorija.

Jeste li ikada plovili Jadranom ili nekim drugim morem?

Ukoliko imam izbor, brod je jedino moguće sredstvo prijenosa s jednog na drugo mjesto na Jadranu. Navigao nisam, ali, kao što sam rekao, bio u moru do koljena ili nasred pučine, ono je naprosto prošireni dio mog tijela.

Može li more biti motiv ili inspiracija jazza?

Moj drugi CD, «Samba Mediterranea» je isključivo inspiriran morem. Našim, grčkim, talijanskim ili španjolskim. Unatoč nekim sitnim razlikama (u boji, npr), ipak je to isti miris i okus. Za detaljni opis autorovog doživljaja, vidi (čuj): «Sea song», s gore navedenog uratka.

Očekuje li se od vas da svirate u nekom društvu, na primjer kada ste pozvani na rođendan prijatelja?

Naravno da sviram, ne samo da sviram nego i davim dok me ne skinu s gitare. Ja jako, jako volim svirati, i nikada nisam niti neću svoj životni odabir shvatiti isključivo kao posao. Ako ne radim s guštom, neću to ni radit'. Možda bi nekome to moglo izgledati neodgovorno, npr. prema mojoj obitelji, ali meni upravo obitelj daje najveću podršku na ustrajanju u takvim «bezumnim» načelima.